Piše: dr. Tomislav Jonjić
FRANJO TUĐMAN I HRVATSKA U DRUGOME SVJETSKOM RATU (13) – Prije nego što se vratimo Tuđmanovim bilješkama o Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu, neka mi se dopusti nekoliko naizgled osobnih napomena. Napalo me – uz neke su glagole Hrvati ovaj bezličan oblik osobito često koristili od 1944./45., kad se nije smjelo kazati sve što se je htjelo, nego se govorilo: „odvelo ga“, „zaklalo ga“, „ubilo ga“, „bacilo ga u jamu“ i slično – napalo me, dakle, da ovim pabirčenjem po nekim od Tuđmanovih ispovjednih tekstova „neprijateljski rovarim“, jer da „delegitimiram antifašizam“, iz čega, tobože, valja iščitavati neku novu strategiju „krajnje desnice“.
Tako je, eto, u „krajnju desnicu“ svrstano i moje cjeloživotno zalaganje za demokraciju, pa i onaj davni apel za slobodu savjesti i ono nedavno zalaganje za raspisivanje referenduma o slobodi misli, govora i tiska, ali – stvar je već viđena. Skoro stotinu godina znademo da su „fašisti“ u boljševičkim mozgovima svi oni koji misle drugačije, pa je zato najsigurnije zbrinuti ih na gole otoke, ako ne i u hude i slične jame u stvarnome ili u prenesenom značenju riječi. Difamacija „fašizmom“ je, naime, u političkom smislu zgodna i može na kratke staze biti djelotvorna, ali povijest nas uči da je se u konačnici ne će sramiti difamirani, nego difamatori. Uz uvjet da negdje smognu malko obraza.
Kako zapravo stoje stvari s mojom „delegitimacijom antifašizma“? Otkad objavljujem (a u kontinuitetu objavljujem od ljeta 1990., pa je lako ustanoviti čime sam se bavio i kako sam se bavio), uporno ponavljam da od nas Hrvata možda nitko u svijetu nema više razloga slaviti antifašizam, jer upravo smo mi bili prve žrtve fašizma. Nas su fašisti u Istri i u Rijeci progonili i prije Mussolinijeva dolaska na vlast; naše su škole zatirali i naše svećenike progonili; naše su težake premlaćivali i napajali ricinusom, naše su matične knjige i nadgrobne spomenike mijenjali, sakatili i uništavali.
Zato sam se i u preklanjskoj predsjedničkoj kampanji zalagao za službeno obilježavanje Dana antifašističke borbe, ali i promjenu njegova nadnevka, naglašavajući kako ne treba častiti jugokomunističke izmišljotine poput tzv. Prvoga sisačkog odreda niti četničko-komunistička klanja Hrvata na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Umjesto toga treba slaviti spomen na Proštinsku bunu iz 1921. ili na smaknuće Vladimira Gortana iz 1929. godine. (Onima kojima smetaju ti hrvatski simboli borbe protiv fašizma – a takvih je među tzv. antifašistima mnoštvo – predlagao sam da svoja internacionalistička nadahnuća potvrde slavljenjem 14. kolovoza, dana donošenja Atlantske povelje.)
Ali – ne! Našim tzv. antifašistima nije do autentičnoga hrvatskog antifašizma nego im je do nečega drugoga. Njima je do rehabilitacije komunizma, a time i do rehabilitacije jugoslavenstva i Jugoslavije (jer i komunizam je važan zato što je obnovio Jugoslaviju)! Zato im je od Proštinske bune neusporedivo bliži Rade Končar; zato su im od Vladimira Gortana važniji Aleksandar Ranković, Moše Pijade i Fočanski propisi. Samo o tome se radi, a to je jasno i posljednjoj budali. Zato samo ljudi bez morala i osjećaja elementarnog srama mogu misliti kako se jugokomunističke laži mogu i dalje uspješno prodavati. Prošla su ta vremena. Poraz koji su doživjeli 1991. nikad ne će anulirati.
A dok slavimo tu našu ključnu pobjedu, vratimo se Tuđmanovim razmišljanjima o tzv. antifašizmu u doba Drugoga svjetskog rata. Ne može se sa sigurnošću znati, u kojoj je životnoj fazi on došao do spoznaje da staljinizam i njegov izvor, lenjinizam, „nije nikakvo slučajno izrođivanje te utopije, već neizbježno, realno lice njena jedino mogućeg ostvarivanja“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 433.), ali možemo na svoje oči vidjeti kako je s neskrivenom strašću zabilježio da je znameniti francuski filozof i sociolog Raymond Aron „sa svojim ljevičarstvom prekinuo sada kad je došao do zaključka da staljinizam u SSSR-u nije plod kulta ličnosti, nego nužnost lenjinizma…“
Dok Jeana-Paula Sartrea naziva „marksističkim pelivanom“, Tuđman zapisuje Aronovu misao: „Ne može se u isto vrijeme biti marksist-lenjinist, inteligentan i pošten!“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 445.) Na potonjem se mjestu nalazi i nastavak Tuđmanovih bilježaka o Aronu i njegovim mislima: „’Kad Sartre u ‘Kritici dijalektičkog uma’ kaže da živimo u doba Marxa i da je marxizam nezaobilazni horizont našeg vremena – to je idiotizam.’ Njegov (Aronov) put dosljedan: ‘U tridesetim godinama bio sam antifašist. Danas – kad je fašizam iščeznuo – kombinacija ruskog imperija i komunizma najveća je opasnost za Evropu, možda i za svijet.“
Poslužimo li se onom Horacijevom ‘Non omnis moriar’, reklo bi se da ni Aron (a ni Tuđman) nije „sav umro“: citirane su misli primjenjive i na naše „antifašiste“. Može li se, naime, u današnjoj Hrvatskoj „u isto vrijeme biti tzv. antifašist, inteligentan i pošten“? I ovdje za točne odgovore nudimo bogate nagrade… (Nastavit će se)