Piše Tuđman kako je 3. srpnja 1986. bio „kod Ive“, jamačno Ivana Rukavine, člana KP Jugoslavije od 1935., sudionika Španjolskoga građanskog rata, člana Vojnoga komiteta CK KP Hrvatske, a na koncu generala Jugoslavenske armije. U razgovoru su se dotakli Gojka Polovine, jednog od predvodnika srpsko-komunističke pobune u srpnju 1941. koja je rezultirala pokoljem velikog broja hrvatskih civila na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije.
Taj pokolj se, kao što znamo, desetljećima slavio kao „Dan ustanka“ naroda Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine, a danas je poznatiji kao „dernek u Srbu“ koji se odvija pod pokroviteljstvom hrvatske države, i uz nazočnost kojekakvih „predsjednika“, u pravilu najobičnijih protuha koji uživaju u ponižavanju vlastitog naroda.
Kasnije je Polovina postao zapovjednikom 6. ličke divizije NOV Jugoslavije i generalom Jugoslavenske armije, a njegovu sestru Smilju oženio je Miko Tripalo (koji se je pred kraj života sjetio da mu je ime Ante), dokazujući i tom ženidbom svoju odanost bratstvu i jedinstvu. Piše, dakle, Tuđman toga ljetnog dana davne 1986.: „Kod Ive. razgovaramo o Gojku Polovini, u povodu polemike s obitelji Hebrang u ‘Književnoj reči’. Bio Polovina kod njega s Tripalom, pred koju godinu, i ostaje kod svoga stanovišta da je bilo opravdano primirje s Talijanima, a borba protiv NDH.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 194.)
Aluzija je to na srpsko-talijansku suradnju koja je, dakako, starija od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, a nakon njezina proglašenja manifestirala se je na razne načine: od onih svibanjskih apela Italiji da anektira cijelu Dalmaciju i Hercegovinu, preko Otrićkog sporazuma od 11. kolovoza 1941. o srpsko-talijanskoj suradnji (što su ga, rame uz rame s četnicima, potpisali i neki komunistički prvaci) do sustavne protuhrvatske suradnje idućih godina i organizirane predaje talijanskog oružja jugoslavenskoj vojsci u rujnu 1943. godine.
Ne komentira Tuđman to Polovinino ustrajanje u davnašnjim nacionalno-političkim uvjerenjima, a ne bilježi ni to da ga je komentirao Rukavina, ali – ne bi se reklo da ga je odobravao. A mene je sjetilo zgode koju sam u nekoliko navrata i javno ispripovijedao. Pred tada jedinstvenim zagrebačkim Općinskim sudom, prije skoro tri desetljeća, kao odvjetnik sam branio dr. Z. B., protiv kojega je general Jugoslavenske armije Rade Bulat podnio privatnu tužbu zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda.
Postupak je tekao pod br. K-353/97, a optužba je u konačnici odbijena. No, to je sada manje važno. Važnije je to da je u jednom trenutku privatni tužitelj Rade Bulat, na moje pitanje, koga su on i njegovi suborci 1941.–1945. smatrali glavnim neprijateljem, kao iz topa odgovorio – Nezavisnu Državu Hrvatsku! Ne talijanske fašiste, ne njemačke nacional-socijaliste, nego – Nezavisnu Državu Hrvatsku. Zato je posve normalno da su 1941. Đoko Jovanić & Co. paktirali s Talijanima, zato je posve normalno da je Gojko Polovina i 1986. smatrao kako je suradnja s fašističkom Italijom protiv Nezavisne Države Hrvatske bila opravdana.
A pri tom saslušanju Rade Bulata imao sam još dosta pitanja, toliko da je sutkinja J. R. imala potrebu poučiti privatnog tužitelja da ne odgovara, jer ga se ovdje od privatnog tužitelja pretvara u okrivljenika. No, i on i svjedoci čije je saslušanje on predložio – neki od njih podrijetlom su Hrvati – u zapisnik su potvrdili kako su imali nalog bez milosti uništavati i rušiti sve što je služilo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa tako i i prometnice i matične urede i civilne objekte uopće. Drugim riječima: u „antifašističku“ borbu ruku pod ruku s talijanskim fašistima, samo neka je protiv Hrvatske!
Zato su pokušaji obnove te suradnje 1990./91 iznenadili samo neupućene. I one koji su htjeli biti neupućeni, računajući da će siromaštvom duha steći Kraljevstvo nebesko… (Nastavit će se)