Zahvaljujući svome društvenom i političkom položaju, nitko kao Tuđman nije pridonio stvaranju i održavanju mita o hrvatstvu tzv. hrvatske ljevice i o njezinoj borbi za hrvatsku državu. Dokaza za to, nažalost, nije bilo, ali je on u tome ustrajao dijelom zbog stvaranja ljepše slike o vlastitoj prošlosti, a dijelom i zbog nacionalne pomirbe, jer je znao da ona druga strana, strana koja se 1945. našla u taboru poraženih, od svojih protivnika ni ne traži ništa drugo nego da se založi za slobodu i neovisnost Hrvatske. Otprilike onako kako je, prema sjećanjima suvremenika, čitav niz dužnosnika ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske govorio u ratno doba: „Neka bude Hrvatska, pa makar bila crvena kao kukurijek!“.
Središnji lik toga Tuđmanova mita bio je Miroslav Krleža, veliki i utjecajni hrvatski književnik i angažirani komunist, jedno vrijeme član centralnoga komiteta kompartije kojega – usprkos stalnom pripadanju pokretu koji otvoreno i nedvosmisleno zagovara revoluciju (dakle: nasilje) i diktaturu proletarijata – prosječno površan čitač koji se ne želi zamarati razmišljanjem o onome što usput pročita, sve do danas voli smatrati humanistom, pacifistom i demokratom. A osim što je s ponosom isticao kako je po povratku iz Beograda postao dijelom tzv. Krležina kruga, Tuđman je bio svjestan da je hrvatsko pitanje Krležu doista cijeloga života zanimalo. (Svjesni su toga i današnji njegovi hvalitelji koji uglavnom pojma nemaju kako je Krleža čak i objavljene svoje tekstove mijenjao i prilagođavao političkom trenutku, i kojima ne pada na pamet da su njegovi tobožnji dnevnici najobičnije literarne konfabulacije bez veće dokumentarne vrijednosti.)
No, dok je javno hvalio Krležu kao simbola i stožerni lik tzv. hrvatske ljevice te njegovo i njihovo hrvatstvo, Tuđman je znao da je istina malko drugačija, pa je i registrirao i kritizirao njegova jugoslavenska stajališta. Ona se protežu kroz cijeli Krležin život: „Bio sam dobar Jugoslaven i danas sam to, integralac ako hoćete. I duboko sam uvjeren, tko tu materiju [Krležino književno djelo, op.] uzme u ruke da to može iz nje zaključiti.“ Ili ona: „I sad kad gledam iz današnje perspektive, to moram reći. Naša je partija jedina u cijeloj Evropi na početku (Drugoga svjetskog) rata bila sto percentno lenjinistička, dakle, partija lenjinističkog tipa, Titova partija. I ništa Titu ne bi trebalo zamjeriti. Demokratski centralizam je naredio i to ima da radiš, a Ti da misliš – tu nema šta da se misli, direktive se moraju izvršavati. I samo se tako moglo uspjeti i zato su i uspjeli, i ja to moram priznati i ovdje se spram nekih svojih ranijih stavova pred vama i pred historijom korigiram.“ Ili ona: „A kad govorimo o 27. martu, moram reći da sam 1941. bio za Jugoslaviju, kao što sam bio i 1939. i kao što sam i danas i svaka je politika koja čuva integritet ove zemlje dobra.“
Prethodno navedene rečenice Krleža je izgovorio u magnetofon Enesu Čengiću. Objavljene su prije 40 godina, ali ih, po hrvatskom običaju, malo tko čita. A kad Krleža beogradskom novinaru Bori Krivokapiću usred Zagreba izjavi: „Ja sam u ovih 50 godina s ovom Partijom imao vrlo komplikovane odnose, ali s njim i danas pokušavam živjeti, jer je (ona) jedina subjektivna snaga, van nje ne vidim snage koja ne bi dovela do raznih Jalti i Malti (malti? T. J.). (…) Bolja je i ‘najgora’ jugoslovenska politika nego i ‘najbolja’ separatistička“, Tuđman će 24. kolovoza 1983. „s pola otvorenosti, dobrim dijelom ezopovski“ u svoj dnevnik zapisati kako je Krleža u razgovoru Krivokapićem onaj pravi, autentični Krleža, jer je misli koje je izgovorio tom beogradskom novinaru često ponavljao i u privatnom okruženju. (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2., str. 434.)
A kad je 4. lipnja 1972. u ćeliji pritvora u Petrinjskoj pročitao fragmente tobožnjega Krležina dnevnika iz 1943. koji je objavljen u Akademijinu „Forumu“ br. 3/1972., Tuđman – dijelom zacijelo uvrijeđen mlakošću Krležine intervencije za njega, revolucionara i marksista – nazvat će taj tekst „melasom“ koja bi zasluživala da se na nju ozbiljan čovjek ozbiljnije osvrne, te potom zapisati: „Značenje vrijednosti AGM-a: Krleži se otkriva lik iz retrospektive (oko 1921.-1928.), a ipak ga i dalje minorizira, osobito zbog hrvatske boljke ‘vodio školu turističkog poljepšavanja Lijepe naše’. I na Stipinom (Radićevu) sprovodu Krleža vidi ‘gusto zbijene četvorine redova ‘blesavih’ pogrebnika.“ (Korisno je podsjetiti da su se Cesarec i Krleža godinama izrugivali Radiću kao budali i hohštapleru, a onda je potonji 1928. pokušao za partijski račun profitirati na njegovoj smrti i njezinim odjecima među Hrvatima.)
A Tuđman je istom zgodom zgranut i Krležinim isticanjem lojalnosti sovjetskoj i svjetskoj boljševičkoj revoluciji u odnosu na interese hrvatskog naroda. Evo Krležinih zapisa i Tuđmanovih komentara: KRLEŽA: „’Što znači sitno parčence gvožđa Punišinog u srcu Pernarovom…spram Tuhačevskog, koji je strijeljan 1937. u Moskvi?’ TUĐMAN: „Mnogo više! Jer tada su ubijeni i Stipe Radić i drugi – cijelo vodstvo jednog naroda, a ono je razračunavanje frakcija.“ KRLEŽA: ‘Mi, koji smo jedanput u jednom sretnom trenutku svog mladenačkog nadahnuća povjerovali u sveizlječiteljnu moć Daničićeve teze, nismo ni trenutka priznali ni jedne konjunkturne formule bilo kakve nacionalne svijesti u ovim našim zbrkama.’ TUĐMAN: Tu smo! Na izvoru zabluda što traju!!!“ (F. Tuđman, Petrinjska 18, str. 440., 442.)
Je li, dakle, Tuđman bio baš uvjeren u istinitost onoga što je i tada i kasnije javno (kao povjesničar, publicist, političar i državnik) govorio o Krleži i tzv. hrvatskoj ljevici, ili njegov intimni dnevnik, pisan u stalnom strahu da će možda pasti u udbaške ruke, ipak nedvosmisleno pokazuje kako je zapravo vrlo dobro znao da se ni Krleža ni ta „marksistička“ i „hrvatska ljevica“ nikad nisu oslobodili svojih daničićevskih, integralističkih, jugoslavenskih sentimenata? (nastavit će se)
Objavljeno: