FRANJO TUĐMAN I HRVATSKA U DRUGOME SVJETSKOM RATU (4) – Bez obzira na upornu i krvavu borbu Makedonaca i Crnogoraca protiv prve Jugoslavije, pa i bez obzira na Kominternu i Staljinove traktate o nacionalnom pitanju, svatko tko išta zna o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, znade da KP Jugoslavije bez jačanja hrvatskoga narodnog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića ne bi 1923.-1925. napustila jugointegralističko stajalište (koje je potom tendenciozno i pogrješno nazvano „unitarističkim“, što će potom čitavo stoljeće papagajski ponavljati površni prepisivači raznih dlaka).
Jednako tako, bez konsolidiranja hrvatskog naroda pod Mačekovim vodstvom 1930-ih godina ne bi KPJ bila prihvatila federalistički program i pokušala se među Hrvate ušuljati osnivanjem KP Hrvatske 1937. (što je događaj zanimljiv sam po sebi, jer se operiralo posve različitim nadnevcima – čak i različitim mjesecima! – navodnoga anindolskog okupljanja, s kojega nije sačuvan nijedan dokument, a nema ni pouzdana popisa njegova sudionika). Hrvate se je moglo privući samo Hrvatskom, a ne Jugoslavijom.
Shvatilo se je to i u komunističkom vodstvu, pa su i njegovi nehrvatski prvaci, poput Rodoljuba Čolakovića ili Edvarda Kardelja, u drugoj polovici 1930-ih isticali kako je u Hrvatskoj i među Hrvatima na potpunu propast osuđena svaka politika koja se vodi jugoslavenskom retorikom i u ime Jugoslavije. Upravo zbog toga Hrvati ni 1935. ni 1938. nisu glasovali za nekakvu stranačku ili koalicijsku Mačekovu listu (na kojoj su se, uostalom, znali naći i kojekakvi hrvatožderi), nego su glasovali za svoju državu.
Jednako tako su u travnju 1941. bili za svoju državu, a u svjetlu te trajne težnje posve prolazno i sporedno je bilo to, koja je stranka ili pokret tu težnju uspjela ostvariti, i posve nebitno je bilo, u kojem je vanjskopolitičkome i vojnom kontekstu njezino ostvarenje postalo moguće. Svatko priseban priznat će: jedan je kontekst bio 1991., a drugi 1941., pa se se prema njemu ravnala i savezništva i retorika i propaganda. Smjelo se 1941. očekivati da će to učiniti tada najjača hrvatska stranka, HSS, ali su u njezinu vodstvu prevladali jugoslavenski sentimenti, pa se stvar odvila drugačije. No, po istome spomenutom načelu i obrascu, ni (komunističke) Federalne Države Hrvatske (kasnije NR Hrvatske) ne bi bilo 1945., da nije bilo (ustaške) Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine.
Poglavar one iz 1941., ustaški poglavnik Ante Pavelić u zborniku „Hrvatska“, koji je osvanuo 1949. u Buenos Airesu, objavio je članak „Država Hrvatska živi“, u kojem je svojima pristašama tumačio kako „Hrvatska Država i danas postoji“ u formi NR Hrvatska koje jest u sastavu Jugoslavije i pod komunističkom upravom, ali: „Ne pita se, kada se o ovom govori, kakav je danas režim tamo. Režim danas jest a sutra nije, kao i svi režimi na ovome svijetu… (…) Država Hrvatska uspostavljena je godine 1941., a godine 1945. nije ona ni brisana ni nestala, tek je dobila drugačije oznake i drugi režim: dok se prije zvala Nezavisna Država Hrvatska, danas se zove Narodna Republika Hrvatska. Zašto, dakle, nijekati opstojnost Države Hrvatske, kad ona postoji i zašto praviti pitanje od nečega, što uopće nije u pitanju.“
Pavelić je, dakle, objašnjavao da hrvatska država i dalje postoji, štoviše da je poricanje te činjenice politički „štetno i pogibeljno“, a hrvatski se narod svoje države „sigurno ne će ni za čiju volju nikada odreći“. Korisno je usporediti Tuđmanove historiografsko-političke ocjene s ovim Pavelićevim, pa – primijetimo usput – možda razmisliti, mogu li se klice ideje nacionalne pomirbe možda staviti u razdoblje koje za petnaestak-dvadeset godina prethodi onome u kojem se ta ideja obično pripisuju drugim ljudima i drugim krugovima.
A kad pomnije promotrimo ranije citiranu udbašku bilješku o Tuđmanovim političkim pogledima u rano ljeto 1971., onda smo uglavnom načistu s time da je on već tada u znatnoj mjeri formulirao program s kojim će 1989. izići pred hrvatsku domovinsku javnost. Biva nam tada jasnije i to, zašto se je Bruno Bušić – čovjek koji je prvi izravni udar režima doživio 1956., nakon tajnog obilježavanja Desetoga travnja sa svojim gimnazijskim prijateljima Ivanom Gabelicom, Matom Babićem i drugima – u svojim emigrantskim danima najviše pouzdavao upravo u Tuđmana (o čemu je pisao i u svojim člancima, a još više u svojim pismima od kojih sam ne samo objavljena, nego i neka neobjavljena – recimo ona koja su upućena njegovu bliskom emigrantskom prijatelju i suradniku Marijanu Gabelici, a nisu uvrštena u knjigu Rudolfa Arapovića – i sam čitao).
A jasno je zašto je Tuđman vlastoručno prepisao te u svoj dnevnik iz Petrinjske (str. 147.) unio još jednu udbašku bilješku, onu o njegovu govoru hrvatskim sveučilištarcima u studentskom domou Stjepana Radića 27. travnja 1971.: „Cilj današnje borbe za ustavne promjene bio bi u tome da sve progresivne snage u redovima hrvatskog naroda ustraju u svojim naporima, jer hrvatski narod nije nikada odustao od hrvatske državnosti, već je samo trebalo odgovoriti duhu vremena. Nema ni jedne zajednice koja ne želi svoju suverenost, svoje mjesto pod suncem i svoje članstvo u Ujedinjenim nacijama.“ (nastavit će se)
Objavljeno: