Tuđman je bio među onim malobrojnim komunistima hrvatskog podrijetla koji su shvatili da jasenovački mit te izmišljanje i umnožavanje „ustaških“ žrtava predstavljaju stožerno uporište jugoslavenstva i Jugoslavije. Većina drugih je još od 1941. sudjelovala u dokazivanju svoje jugoslavenske pravovjernosti i ocrnjivanju vlastitog naroda istom onom strašću kojom je sudjelovala u ubijanju vlastitih sunarodnjaka.
Nije to ubijanje započelo „u proljeće 1945.“, kao što nam se najčešće sugerira (e kako bi tzv. „antifašizam“ naknadno dobio alibi i mogao biti sveden na osvetu ili odmazdu!), nego je počelo u ljeto 1941. i nastavilo se tijekom cijeloga rata, a od jeseni 1944. ga je bilo moguće izvoditi tehnički „savršenije“, obuhvatnije i organiziranije. No, sprega i oružano bratstvo s talijanskim fašistima 1941. te pokolji poput onih u Lici i zapadnoj Bosni 1941. ili u Vrgorcu 1942. pokazuju da je svibanj 1945. pripremljen puno ranije, i da se nije radilo o osveti za zločine nego o osveti za proglašenje neovisne Hrvatske.
O tome zorno govori i poznato, premda rijetko citirano izvješće Evdarda Kardelja, člana Politbiroa CK KPJ od 2. kolovoza 1941. o situaciju u Hrvatskoj. Ponavljam, radi se o kolovozu 1941., ne o kolovozu 1944. godine. Nazvajući hrvatske nacionaliste, „ustaše“ ili uopće borce za hrvatsku državu „frankovcima“, Kardelj u tom pismu izvješćuje Tita i drugove, da su „frankovci uspjeli donekle uhvatiti korijen, pa je Hrvatska „danas za nas najteži teren“. Dobar dio odgovornosti za to snosi i partijsko vodstvo, koje je zbog različitih razloga propustilo podići na ustanak neke od hrvatskih pokrajina.
„Na kraju“, kaže Kardelj, „još jedna činjenica – za koju se ne može reći da su oni potpuno za nju odgovorni. Postoji razlika u borbenoj spremnosti hrv. i srp. sela. Ako bi mi tu išli po liniji najmanjeg otpora, doveli bi u sukob ta dva sela. Pošto-poto mi moramo dići u borbu i hrv. sela ili će potpuno uništiti srpska naselja. A to se bezuslovno može. Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja sela i ljudi itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv. sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv. selo na stranu srp. sela. teror će bezuslovno dovesti do oružane akcije. – U tom duhu smo i donijeli sada naše konkretne zaključke… Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekov. podići će čitavu Hrvatsku. Da se je to prije učinilo, danas bi stajali dalje.“
Treba li ovomu posebno tumačenje, ili je predložena strategija jasna i zadnjemu slijepcu!? Treba započeti „uništavanjem sela i ljudi“ te izazvati „ustaške“ represalije kako bi se ljude natjeralo u šumu. Posebno treba isprovocirati „teror protiv mačekovaca“, pa će to dovesti do nereda i kaosa. Toliko Kardelj, koji ne spominje ono što je svakom suvremeniku bilo jasno: nered i kaos iskoristit će Talijani i Nijemci kao opravdanje za širenje okupacije i dodatno slabljenje Hrvatske. A „antifašistički“ budni čitatelji ovih pabiraka svakako će uočiti i Kardeljevu opasku da u „rukovodstvu“ nema otpora prema taktici svjesnog izazivanja represalija. Oni će nas poučiti, tko je činio to „rukovodstvo“, i komu su zapravo koristile te „antifašističke“ metode.
Sâm Tuđman nije član „rukovodstva“, ali njegova karijera pokazuje da će proći još dosta vremena dok ne shvati točan odgovor na to pitanje. No, kad ga shvati, onda će shvatiti i to da je uglavnom usamljen, pa će zato 4. lipnja 1982., jamačno i kao alibi za vlastito „kontrarevolucionarno djelovanje“, u svome uzničkom, lepoglavskom dnevniku podsjetiti da ni Josip Broz nije nikad bio u Jasenovcu, „iako je obišao sva mjesta od značenja za NOB i revoluciju“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 273.).
Dogodine, 20. lipnja, pozvat će se na general-potpukovnika JNA Nikolu Kajića koji je ratovao na Banovini i Kordunu (pa kasnije Tuđmanu pomagao kod prikupljanja podataka o ratnim žrtvama), te u dnevnik zapisati Kajićevo svjedočenje da se na prste mogu izbrojiti Srbi na Banovini (pa i na Kordunu) koji su bili u jasenovačkom logoru. Praktično ih nije bilo, ali se usprkos tomu sudi „hrvatskim partizanskim generalima“ koji pokušavaju srušiti mit da je tamo pobijeno 800.000 Srba. „Takve pojave nisu bile moguće ni za vrijeme Aleksandrove šestosiječanjske diktature“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 424.). A ima o Jasenovcu još. I onom poratnom, neustaškom, no o tome idući put. (Nastavit će se)