Dean Slavić rođen je u čakavskoj obitelji u Rijeci. U književnom je smislu romanopisac, komediograf, autor pripovijetki i pjesama te prijevoda s engleskoga. Profesor je na Sveučilištu u Zagrebu, gdje se bavi metodikom nastave književnosti, odnosima Biblije i književnosti te klasičnim djelima svjetske književnosti. Predavao je na simpozijima u Hrvatskoj i inozemstvu – u Birminghamu o Tolkienu, u Parizu o Eliotu i u Sidneyju o Budaku. Hrvatski je branitelj iz Domovinskoga rata. Slavić je napisao pogovor za novo izdanje romana “Ognjište” autora Mile Budaka. To je bio i povod našeg razgovora.
Roman u četiri knjige
Narod.hr: Kako ocjenjujete svojevrsni fenomen oko Ognjišta ako uzmemo u obzir da je taj roman u četiri knjige napisan u samo 43 dana?
Dean Slavić: Možda nikada ne ćemo doznati što se krije iza toga podatka koji je nazočan u samom rukopisu djela iz godine 1937. Ne možemo biti sigurni je li Budak imao prije te godine nešto na papiru ili je sve sazrijevalo isključivo u njegovoj glavi. Naime, iz pisma koje je 1943. poslao Anti Ivaniću, bivšemu poslaniku u Ljubljani, vidimo da je materijal za roman u umjetniku rastao više od desetljeća. Budak slično govori i u predgovoru romanu Rascvjetana trešnja. Također, očito je iz konačno objavljene inačice da se ona razlikuje od rukopisa, pa i na osjetljivu kraju djela. Ognjište je znači nastajalo dugo vremena, kako s romanom to i najčešće jest slučaj, pa je djelo i dobro usustavljeno i duboko nadahnuto.
Narod.hr: “Verbum” po prvi put nakon više od 80 godina donosi “Ognjište” u izvornom obliku. Što je, po Vašem mišljenju, najveći vrijednosni značaj ovog romana?
Dean Slavić: Nakladničkoj kući Verbum nedvojbeno dugujemo zahvalnost. Moram Vas ipak malo ispraviti, naime je Ognjište nakon prvoga izdanja 1938. izlazilo više puta. Za Budakova života objavljeno je još 1939. i 1941. u nakladi Matice hrvatske. Također je objavljeno 1966. u Chicagu. Matica hrvatska je objavila roman odmah nakon pada komunizma 1990. i opet 1995.
Moramo dodati i prijevode na finski i njemački te, vjerojatno, izgubljeni talijanski prijevod.
Kroatist i anglist Toni Ćapeta bio je 2023. zaposlen u Verbumu i napravio je sjajan posao na prilagodbi prijašnjega izdanja sadašnjemu pravopisu. U dogovoru s njim odlučili smo za osnovicu teksta koji je sada objavljen uzeti inačicu iz 1941. Znači, uzeli smo posljednje što je Budak mogao nadgledati prije smrti.
‘Dinamizam životne zbilje’
Prijeđimo sada na ono bitno. Još je Maraković istaknuo vrijednost Ognjišta u prvorazrednom prikazu stvarnosti, on je to opisao kao „dinamizam životne zbilje“. Po ovom Ognjište stoji ravnopravno uz bok remek djelima kakva su Balzacov Otac Goriot ili Tolstojev Rat i mir u XIX. stoljeću te Mannovi Buddenbrookovi ili Huxleyjev Kontrapunkt u XX. Slike krajobraza i ljudi, njihova izgleda i psihe, zatim prikazi prirodnih fenomena i uopće života do sada nisu nadmašeni u hrvatskoj književnosti.
Povezano s rečenim, moramo istaknuti prvorazredne likove: točno je da iza protagonista Lukana, antagonista Blažića i vrijedne Anere stoje stvarni ljudi koji su živjeli u Svetom Roku u Lici početkom XX. stoljeća. S druge strane, simbolika koju likovi stvaraju, a koja nimalo ne šteti realističnosti, čini od njih velike predstavnike dobra i zla. Sukobi među likovima tvore upravo dramatsku napetost.
Treća je vrijednost žanrovsko bogatstvo romana koji se do pred kraj razvija po logici tragedije osvete, a ima i prizvuka žrtvenoga teksta. Na kraju međutim sve uvjerljivo završava kao uvjerljiva romansa u kojoj dobro slavi pobjedu nad zlim. Ognjište je znači u skupini djela kakva su Homerova Odiseja ili Tolkienov Gospodar prstenova.
Foto: snimka zaslona
Slavić: Budak je bio prvorazredni književnik
Narod.hr: Što iz romana “Ognjište” možemo saznati osobno o Budaku i njegovim pogledima na život?
Dean Slavić: Predavanja o Budaku obično počinjem tako što ih posvećujem dvjema nevinim žrtvama. Posvećujem ih židovskoj djevojčici Lei Deutsch koja je izgubila život u nacističkim progonima u Zagrebu odnosno Auschwitzu 1943.; posvećujem ih i hrvatskoj djevojci Grozdani Budak, umjetnikovoj kćeri, koja je izgubila život u komunističkim progonima kraj Škofje Loke godine 1945.
Ovdje bih istaknuo i misao koju je napisao veliki i čisti borac za hrvatsku državu, naime Branimir Jelić. Malo ću modificirati: bilo bi bolje za Milu Budaka, za njegovu obitelj i za naš hrvatski narod da se nikada nije bavio politikom.
Budak je bio po svemu sudeći sposoban i pošten pravnik i uz to u svojim najboljim djelima prvorazredan književnik. No, kao političar bio je u najmanju ruku nespretan, u tom se slažu i ozbiljni proučavatelji njegova života poput Tomislava Jonjića i Stjepana Matkovića, i oni koji su pisali uglavnom da umjetnika ocrne, a ovdje ih ne ću spomenuti.
Mogu biti i konkretan. Budak je doista potpisao zakon što je osobama koje nisu Arijevci, kako se onda govorilo, zabranio djelovati u kulturi i obrazovanju, što jest loše. Moramo ipak znati da po tom zakonu nitko nije bio poslan u koncentracijski logor. Kad je došlo to takvih progona, Budak je napisao nekoliko pisama kojima je pokušao spasiti Židove. Pisma su objavili Jonjić i Matković i svatko ih u njihovoj knjizi može naći.
I Kraljevina Jugoslavija imala rasni zakon
Sljedećim podatcima ne želim nikoga opravdati niti želim išta relativizirati. Vaši čitatelji moraju znati da je i Kraljevina Jugoslavija imala svoj rasni zakon, te da su rasni zakoni u Sjedinjenim Američkim Državama ukinuti tek godine 1968.
Njemački policijski izaslanik, pri Poslanstvu Trećega Reicha u Zagrebu, bio je SS potpukovnik i član Gestapa Hans Helm. On piše u svojem izvješću da je Budakova skupina osuđivala progone Židova, pa čak im i pomagala i bila protunjemački raspoložena.
Ivo Goldstein zaključio je kako Budak „nije pripadao zapovjednom lancu izvršenja genocidnog zločina i najvjerojatnije nikad nije sudjelovao u njihovom direktnom planiranju i organiziranju, još manje izvršenju“.
Mislim da bi ga svaki pošten sud danas oslobodio i apsolutno podupirem obnovu procesa Budaku.
Budaku kao osobi najbliži protagonist romana Lukan
S ovim što sam rekao, nisam se puno udaljio od Ognjišta. Vjerojatno je Budaku kao osobi najbliži protagonist romana Lukan. Ne smijemo biti naivni, jer je još René Girard (francuski akademik, profesor na Johns Hopkins i Standfordu) pisao da glavni lik iz književnoga djela uvijek ima dodira sa svojim tvorcem.
Glavni je junak Ognjišta čovjek koji čuva stare običaje, ali im ne robuje i kad treba biti realističan on to jest. Lukan je duboko i naravno pobožan, odan je svojoj zemlji prije svega u smislu hraniteljice, ali i mjesta koje valja braniti. Puno se može o Lukanu naučiti i iz toga da se bori protiv zloga Blažića, koji ne želi kršćanske svetce i uz to je antisemit. Upravo tako, jasan je naime njegov iskaz u XIX. poglavlju romana.
Blažić je nasilan prema članovima svoje obitelji i prema drugim osobama, dapače bi poubijao odmah i bolesne životinje i bolesne ljude. Lukan mu se suprotstavlja. Pustit ću vašim čitateljima da sami promisle i zaključe dalje.
U glavni lik Ognjišta Budak unio najbolji dio sebe
Lukan je u svojoj borbi bio uspješan, obranio je obitelj i svoje selo, pobijedio je i preživio. U njega je Budak unio najbolje što je u sebi nosio.
Nadalje, podsjetit ću da je integralni dio Ognjišta Budakov autobiografski zapis, u kojem čitamo i doslovno sljedeće: „primio ga je za pisara odvjetnik g. dr. Julije Oswald, najidealniji i najčestitiji predstavnik stare garde bivših odvjetnika, gospode i Židova Hrvata“. Ova je rečenica objavljena u romanu i godine 1941. Suprotno tomu, Martin Heidegger, kojega usprkos pogrješkama povremeno rado čitam, svoju je posvetu Židovu Husserlu maknuo s početka Bitka i vremena u doba nacizma. Čitatelj će i ovdje izvesti zaključke sam.
Dodat ću i nešto ekskluzivno za vaš portal. Tjednik „Hrvatski narod“ objavio je 10. studenoga 1939. komentar političke situacije nakon invazije Njemačke na Poljsku. Urednik je tada bio Mile Budak, pa je znači on odgovoran za članak, koji je donio i ovu misao: „S ovim mi ni najmanje ne mislimo dignuti odgovornost s Njemačke i Hitlera.
Odgovornost je ovoga u samom sistemu nacional-socijalizma, prema kojemu kao katolici imamo i moramo imati svoje rezerve“. Ovo je napisano prije no što su se dogodili najteži progoni, a još valja ispitati možemo li nepotpisani članak atribuirati upravo Budaku. On je kao urednik sigurno dopustio da se objavi, pa zasluge idu u najmanju ruku i autoru Ognjišta.
Krleža vjerovao da je Budak sudjelovao u njegovu spašavanju
Sudeći prema knjizi Zapisi sa Tržiča, Krleža je vjerovao da je Budak sudjelovao u njegovu spašavanju. Ako je to točno, onda je pomogao i Krležinoj supruzi Leposavi Kangrga, po nacionalnosti Srpkinji. Krleža se je usprkos tomu priznanju, u istoj knjizi, rugao Budaku.
Lijepa misao iz Talmuda kaže da je onaj tko je spasio jednoga čovjeka spasio čovječanstvo. Tu misao ne smijemo primjenjivati selektivno.
Inače, malo čitatelja zna da se Budak javlja kao lik u Ognjištu, on je naime Milkan Kikin, kojega je dojila Anica, voljena Lukanova supruga. Budakova majka, nazvana Kika, bila je naime u teškom stresu nakon smrti svojega supruga i nije mogla dojiti.
Budakovo mjesto u književnosti
Narod.hr: Obzirom na Budakov značaj u samoj književnosti, mislite li da ima zasluženo mjesto u umjetnosti pisane riječi?
Dean Slavić: Ognjište je najbolji hrvatski roman. Vjerujte mi, da ga je napisao, takvo kakvo ono jest, Vladimir Iljič Lenjin, ja bih vam rekao isto. Ukratko, Budak, i posebno njegov ključni roman, nema ono mjesto koje mu pripada, a prije svega je sramotno i smiješno da ga nema u programima za srednje škole.
Ognjište bi moralo biti tamo, barem s izborom poglavlja. Nitko nikoga ne bi prisiljavao da hvali pogrješnu politiku, dapače nastavni bi sati o Budakovoj književnosti svakomu dali prigode za osuditi ono što nije valjalo u tom smislu.
Bilo bi lijepo tako nešto čuti i kad se govori o Krleži, koji je umro vjerujući u takve opasne konstrukcije kakve su marksizam i Jugoslavija.
Mogu vam reći i ovako: Frangešova njemački pisana povijest hrvatske književnosti iz 1993. (nakon pada komunizma!) donosi jednostavno pogrješan tekst o Ognjištu i o Budaku.
Slobodan Prosperov Novak i Krešimir Nemec puno su objektivniji i njihovi su tekstovi uravnoteženiji. Najbolje o Budaku, u tom smislu velikih povijesti hrvatske književnosti, piše Dubravko Jelčić. On je umjetnika i osobno poznavao.
- lipnja 1945. – komunisti smaknuli Milu Budaka
Roman donosi prikaz kršćanske zajednice
Narod.hr: Roman govori o kršćanskoj zajednici, majčinstvu, patrijarhatu, korijenima… Očekujete li negativne reakcije obzirom na trenutnu društvenu klimu u Hrvatskoj koja pokušava degradirati tradicionalne vrijednosti?
Dean Slavić: Prije svega, volio bih da se napetosti u Republici Hrvatskoj umire. Svatko može tomu doprinijeti, samo ako je dobronamjeran. Nitko ništa ne dobiva od užarenih riječi i napada izjavama koje služe samo tomu da vrijeđaju one koji misle drugačije.
Roman Ognjište donosi prikaz kršćanske zajednice, to je točno. No, kako sam rekao, nju nastoji uništiti zli Blažić. Točno je i to da je glavni junak Lukan, muškarac. Ali je i Anera velika, i svakako je od njega živopisnija. Ta, ona je uzela stvar u svoje ruke i ona je zaprosila Lukana. On se naravno osupnuo i nije isprva vjerovao da žena koju žele mnogi i mnogi – mlađi i imućniji od njega – stoji pred njim i nudi mu tako nešto. Anera je sve samo nije pasivna. Ne zaboravite ni to da je Lukanovu zadrugu vodila, i to kako uspješno vodila, majka Marija, sve dok je bila živa.
Nisam nikada u književnosti čitao bolji prikaz molitve od Anerina Očenaša prije jela na polju, kad tamo dolazi još kao najmenica, teško osramoćena nakon što ju Blažić ne želi primiti u kuću kao nevjestu. U času prividna poraza, ona je snažna i hrabra – u tom je nalik još jednoj velikoj ženi, naime Balzacovoj Claire de Beauséant. Anera moli tako da svi vjeruju u riječ Božju.
Lukan je kršćanin, i to realistični kršćanin, koji shvaća da mora prihvatiti Aneru, upravo takvu kakva ona jest, ako želi spasiti svoje ognjište. Na kraju će razumjeti i to da se mora latiti oružja ako misli od agresivnoga Blažića obraniti svoju obitelj i svoje selo.
Reakcije javnosti
Nemojte zaboraviti da Anera i Lukan žive, strogo gledajući, u izvanbračnoj zajednici. Nisu se mogli oženiti u crkvi jer nema službene potvrde da je prvi Anerin suprug Mićan stvarno poginuo u ratu. Anera i Lukan pošteno su se napovijedali u crkvi, i nakon toga svi su ih u selu prihvatili kao muža i ženu. Dobili su i tri kćeri. Budak je dobro napisao u svojoj korespondenciji da je u toj i takvoj zajednici bilo više svetosti nego u mnogim službeno sklopljenim brakovima.
Glede mogućih reakcija javnosti, ima puno ljudi koji o Budaku znaju samo to da je bio ustaša. To im je dostatno da napadaju, obezvrjeđuju i grde ne samo njega, nego i svakoga tko se Ognjištem bavi. Bit ću strpljiv pa ih zamoliti samo jedno: pročitajte najprije Ognjište, pa onda sudite. Znam da nema čitanja bez ideoloških naočala, ta normalno je da svi u nešto vjerujemo. Ali, ima čitanja bez naočala koje stavljaju sablasti predrasuda. One nas uvjeravaju da je sve naše dobro, a sve njihovo loše.
Svojim studentima govorim i o ideologiji u književnosti, pa ih znam uputiti na dvije misli.
Tko ne zna tko mu je neprijatelj, taj je luđak na putu propasti. Tko misli da su svi oni isti, taj je opasni luđak na putu propasti.
‘Likovi moraju imati uzor u stvarnim ljudima’
Narod.hr: Kakav je dojam na Vas, kao autora pogovora romana, ostavilo “Ognjište”, u profesionalnom, ali i osobnom smislu? I sami ste autor opsežnoga romana kronike Povratak u život, koji govori o hrvatskoj obitelji iz srednje Bosne. Recite, što ste naučili iz Ognjišta?
Dean Slavić: U tom profesionalnom smislu iz Budakova sam Ognjišta naučio da likovi moraju imati uzor u stvarnim ljudima, ali pisac mora umjeti na tom temelju graditi dalje. Staro je pravilo jasno: ako su likovi u djelu dobri, onda je i roman dobar. Naučio sam iz Ognjišta i to kako jasno i naravno voditi kratke, napete i brze razgovore. O onim intelektualnim, opsežnijim dijalozima učio sam, istina, od drugih majstora. Nakon susreta s Budakom, i ne samo s njim, shvatio sam i koliko je važna ambijentacija, dakle prikaz sredine, prostora i vremena.
Ako govorimo o sveučilišnom poslu, posebno sam pazio da svoje studente, koji čitaju roman, ohrabrim kako bi nakon čitanja iznijeli u posve anonimnoj anketi ono što oni doista o romanu misle. Tko god mi kaže da roman ne privlači mlade naraštaje, mora znati da sam svake godine pravio takve ankete. Studenti koji imaju dvadeset i možda dvije ili tri godine djelo ocjenjuju ocjenama koje se redovito kreću oko 4,00. Ima studenata koji su oduševljeni do kraja, ima onih koji misle drugačije. Bilo bi mi teško da svi misle isto – ta su vremena prošla.
Imali smo svojedobno i debatu, raspravu oko Budaka u programu. Studenti kroatistike koji su zastupali tezu da Budak može biti u srednjoškolskom programu uvjerljivo su pobijedili, po presudi samih studenata koji su raspravu pratili.
Lukanov dan u Svetom Roku
Na kraju, pozvao bih vaše čitatelje, i sve zainteresirane, da prve subote u ožujku dođu u Sveti Rok, gdje obilježavamo Lukanov dan. Manifestacija je nastala po uzoru na irski Bloom’s Day u Dublinu, koji obilježava znameniti Joyceov roman. Pokazat ćemo vam mjesta iz Ognjišta, ta skoro je sve još tamo, živo i zdravo, od crkve i groblja, pa do Blažićeve kuće. Točnije, obnovljeno je nakon što je agresor temeljito porušio selo Sveti Rok u Domovinskom ratu.
Nažalost, nema Budakove rodne kuće. Predložio bih Općini Lovinac, Ličko-senjskoj županiji i Republici Hrvatskoj, da za početak na toj pustoj ledini postave ploču na kojoj bi pisalo:
Ovdje je bila kuća u kojoj je rođen Milkan Kikin, manje bitan lik iz romana Ognjište.
Valjda to nitko ne bi srušio, a najmanje onaj tko je uklonio spomenik književniku Mili Budaku. Taj se sada oporavlja od poučnoga boravka u Remetincu.