Piše: Filip Gašpar
U Zagrebu vrijedi nepisano pravilo: dovoljno je viknuti iz pravog kafića i već si glas cijele Hrvatske. Dalija Orešković tu naviku njeguje s posebnom pažnjom. Kad napiše „Mi Hrvati“, ne misli na sve nas. Misli na Hrvate iz svoje društvene niše, na svoju „raju“, one koji vjeru drže pod ključem, zastavu u ormaru, a domoljublje na filtriranoj vodi. Svi ostali, od Livna do Stuttgarta, postaju „glasna manjina“ koju treba preodgojiti.
Kad Dalić Zlatko govori o „glasnoj manjini koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku“, on ne napada različito mišljenje. On opisuje stvarnu pojavu, mali ali medijski i politički nadzvučan krug koji hrvatski identitet promatra kao problem, vjeru kao prijetnju i nacionalni ponos kao kvar na modernom imidžu države. Ta manjina nije imaginarna. Vidljiva je u svakoj kampanji koja svako nacionalno okupljanje pokušava svesti na potragu za „kontroverznim simbolima“. Dalić ne govori protiv Hrvata rođenih ondje niti protiv onih koji misle drugačije. On govori u korist jednog šireg zajedništva koje uključuje i one izvan sadašnjih granica, i one koji vjeru i domoljublje izražavaju javno, i one koji to čine u tišini. On podsjeća da Hrvatska nije privatni klub s listom podobnih nego zajednica svih koji je vole i žele.
Dalija tvrdi da „nitko ne napada“ mlade koji vole Boga i Hrvatsku. To može reći samo netko tko ne primjećuje da se već dva desetljeća u glavnim medijima svaka velika misa, procesija ili navijačka povorka reducira na potragu za jednim transparentom ili jednim znakom koji će sutradan postati naslovnica. To nije „opravdano osuđivanje“. To je poruka da voljeti svoju zemlju možeš, ali samo onako kako mi odobrimo.
Posebno je zanimljiva njezina gesta „poštovanja“ prema Hercegovini. Priznaje da je Herceg Bosna u drugoj državi i da ju ne „svojata“. Lijepo zvuči, ali između redaka piše hvala vam što ste ratovali, ali nemojte nam se „petljati“ u to tko je pravi Hrvat. Povijest, međutim, nije tako uredno posložena. Bez tih „glasnih“ Hercegovaca, kako bi to rekla poneka fina zagrebačka raja, tih „hepogovaca“, pitanje je bi li Dalija danas imala državu iz koje može dijeliti moralne lekcije.
A onaj završni popis „Mi Hrvati smo i lijevi i desni… samo nismo crni“ trebao bi zvučati širokogrudno, ali u stvarnosti završava isključivanjem. U toj verziji „mi“ nema mjesta za one koji domoljublje izražavaju otvoreno, koji vjeru ne skrivaju i koji smatraju da narod ima pravo tumačiti vlastitu povijest bez nametnutih moralnih standarda izvana. Istina! Kao što nismo i nikada više nećemo biti crni, tako i nikada više nećemo biti crveni, AKO BOG DA!
Razlika između Dalićevog i Dalijinog „mi“ je jasna. Njegovo uključuje i one koji navijaju na stadionu i one koji mole u tišini crkve i po trgovima, i rođene u Zagrebu i rođene u Tomislavgradu, i one koji zastavu nose u povorci i one koji je drže na balkonu. Njezino „mi“ je klub sa strogom listom gostiju i portirom na vratima.
Zato pravo pitanje nije s kojim pravom Dalić govori, nego s kojim pravom Vi Dalija odlučujete tko smije reći „mi Hrvati“. Jer kad „mi“ postane privatno vlasništvo, to više nije Hrvatska, to je samo jedan mali, samodostatni kružok u kojem svi misle isto. Svi koji misle drukčije ostaju pred vratima. A pred vratima je opet bolje nego na Golom otoku, nešto kontam.