Piše: Vlado Marušić
Postoje rečenice koje nadžive vrijeme i postanu zavjet. Ovaj povik nije samo zvuk – to je otkucaj jedne obrane i pamćenje naroda.
Legendarni pobjednički uzvik „Obadva, obadva, oba su pala!“ tijekom bitke za Šibenik 1991. izrekao je hrvatski branitelj Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine.
Od ratnog neba nad Šibenikom do saborskih klupa iste riječi danas odzvanjaju drukčije, ali s istom snagom izazova.
Nedavno je saborski zastupnik DP-a Josip Dabro ponudio ostavku na mjesto zastupnika u tom Saboru nakon što je na privatnoj zabavi otpjevao stih pjesme „Kad je Stjepan Radić umirao“: „U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata“, nakon čega se na njega sručila sva ljevica Hrvatske, mainstream mediji u Hrvatskoj i izvan nje, pa čak i svi neprijatelji samostalne i suverene Hrvatske u BiH i šire, dok je zastupnik HSLS-a Dario Hrebak uvjetovao njegov odlazak iz Sabora ukoliko vladajuća većina želi da on ostane dio vladajuće koalicije.
Kad se pritisak slije s naslovnica u političku arenu, svaka riječ postaje lakmus-papir stvarne slobode
Nakon toga Dabro je održao konferenciju za medije na kojoj je predložio svoj odlazak iz Sabora ukoliko se u narednih 30 dana donese zakon koji će jednako osuditi sve totalitarne režime – komunizam, zvijezdu petokraku, sva zla počinjena u Drugom svjetskom ratu, nakon njega i u Domovinskom ratu – uz nacizam i fašizam, čime je zadao svojevrsni šah-mat svima koji se ni u snu nisu nadali da će se netko usuditi u Hrvatskoj to zatražiti, jer je to do sada bilo nezamislivo imajući u vidu tko sve vlada u Hrvatskoj od završetka Domovinskog rata do dana današnjega, pa čak i u drugim državama nastalim nakon raspada zločinačke SFRJ.
Šok nije došao iz riječi, nego iz činjenice da su izgovorene naglas.
S obzirom na to da je Dabrin zahtjev – za one kojima je nezamisliva osuda komunističkog sustava jer su ga ovi koji vladaju zamotali u celofan tzv. „antifašizma“, premda taj antifašizam nigdje u EU „ne pije vode“, osim u Hrvatskoj i Sloveniji – bio svojevrsni šok, ovdje je potrebno razlučiti neke stvari, vodeći računa o komunizmu, pa i fašizmu, u vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega, od strane NDH i ustaša, pa i u vrijeme Domovinskog rata i nakon njega.
Povijest ne traži šapat, ona traži razlučivanje.
Oba sustava nazvana su totalitarnima i te je definicije moderna EU prihvatila; one se rabe i danas, s tom razlikom što niti jedna država, gledajući proporcionalno po broju stanovnika, nije doživjela takve monstruozne zločine kakve je doživjela NDH.
Brojevi su hladni, ali istina u njima gori
NDH je bila vjekovna čežnja hrvatskog naroda za samostalnošću i suverenošću, koju su priznale određene države svijeta i koja je imala svoj monetarni sustav, vojsku, policiju te zakonodavne, izvršne i sudske organe.
Čežnja je povijesna kategorija, a posljedice su stvarne i trajne.
Ta je vjekovna težnja hrvatskog naroda za slobodom u Drugom svjetskom ratu bila na strani sila Osovine, odnosno Njemačke i Italije, koje su doživjele poraz, nakon čega je ugašena, dok su njezini branitelji i narod genocidom bili praktično zbrisani s lica zemlje nakon završetka rata, na Križnom putu, gdje ih je brutalno i svirepo, bez suđenja, pobijeno više od pola milijuna, dok ih je još najmanje toliko bilo pozatvarano u zloglasnim kazamatima diljem zločinačke Jugoslavije, koja je nakon završetka rata nekoliko puta mijenjala svoja imena – iz FNRJ u SFRJ – ali je uvijek bila i ostala Jugoslavija, zločinačka tvorevina utemeljena na zločinu, ubojstvima, genocidu, progonima, tiraniji i lažima, te je pokazala kako je ona čisti produkt zla, prevara i obmana najgore vrste.
Kad se ime mijenja, a narav ostaje ista, povijest to pamti.
Završetkom Drugog svjetskog rata NDH, njezina znakovlja, slovo „U“, ustaše i ZDS nestali su iz javne uporabe i svatko tko ih je promovirao na bilo koji način završio bi na Golom otoku ili drugim stratištima, pa čak bio i ubijen, dok su simboli i znakovlja komunizma, zvijezda petokraka i drugi simboli tog sustava, nastavili živjeti u Domovinskom ratu, pa čak i danas.
Zabrana jednih i tolerancija drugih ostavljaju gorak trag selektivne pravde
Simboli NDH i ustaštva, tog tzv. „totalitarnog“ sustava, odnosno vjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću i suverenošću, ugašeni su, dok su simboli komunizma, drugog totalitarnog sustava, nastavili živjeti, pa je stoga i danas nekima nezamislivo ugasiti i te simbole.
Nejednaka mjerila rađaju nejednaku odgovornost.
Dabrin prijedlog za jednakom osudom svih totalitarnih sustava nije pucanj u prazno jer su u nekoliko rezolucija Vijeća EU jednako osuđeni svi totalitarni sustavi – komunizam, nacizam i fašizam.
Kad dokumenti govore, izgovori šute
Dabrin prijedlog zapravo je na neki način kompatibilan s onim čuvenim povikom hrvatskog branitelja iz Šibenika, Filipa Gaćine: „Obadva, obadva, oba su pala“, kada su oborena dva zrakoplova tzv. JNA kod Šibenika u Domovinskom ratu.
Povijest ponekad traži isti odgovor, bez obzira na desetljeće
Možda Dabro ispada smiješan i naivan svojim pozivom na osudu komunizma i zvijezde petokrake, znajući kakve su političke prilike u Hrvatskoj, no unatoč tome on se prvi usudio izjednačiti sve totalitarne sustave, pa i komunizam, koji je sve do njegova „povika“ bio nedodirljiv, i to na najprikladnijem mjestu za to – u Hrvatskom saboru.
Naivnost je ponekad drugo ime za hrabrost
Svojim povikom, odnosno pozivom, on je prozvao sve one koji mogu i trebaju osuditi komunizam kao zlo koje je pogodilo hrvatski narod i koje ga, prema njegovu stajalištu, još uvijek pogađa, da se jasno izjasne, premda su mnogi stjerani u kut, čak i HDZ, koji voli davati lukave, promišljene i pragmatične političke poteze, ali ovaj put im to neće proći.
Vrijeme je za odgovor bez zareza.
Neće im proći pragmatizam i vrludanje jer Dabrin poziv jest poziv na jasnu i nedvosmislenu podršku njegovu zahtjevu, u kojem nema niti može biti suzdržanih, identično pitanju vjere: jesi li za Boga ili si protiv Njega?
U temeljnim pitanjima nema sredine.
Ukoliko si za Boga, osudit ćeš komunizam i sve njegove simbole, znakovlja i sve ono što je taj sustav predstavljao i što, prema njegovu shvaćanju, još uvijek predstavlja. Ukoliko si protiv, onda si protiv Boga i svega onoga što Bog i Njegova znakovlja predstavljaju.
Što se tiče fašizma i nacizma, njih ovaj put ne spominjem jer su oni i njihovi vinovnici, zajedno s članovima njihove uže i šire obitelji, već osuđeni i kažnjeni ubojstvima, zatvorima, progonima, stigmatiziranjem, lažima, linčem i represijom najgore vrste, premda su mnogi od predstavnika tih sustava platili i ono za što nisu bili krivi, a sve sukladno onoj déjà vu („već viđeno“) metodi koju poznaje komunizam, najgori sustav u povijesti čovječanstva.
Amen!
Riječi završavaju, ali odgovornost ostaje.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba