Ivan Hrstić, fb
Kad već u proslovu ovako poslože kontekst – da je do rata došlo zato što su na izborima pobijedili HDZ i antijugoslavenski sentiment te da su se Srbi u strahu od ustaša opravdano pobunili – onda ne moraš gledati dalje kako bi znao u kojem to smjeru i zaključku vodi.
Glavna teza autora je da rata ne bi bilo da rat nije htio Branimir Glavaš te da hrvatski jastrebovi koje je on nahuškao nisu likvidirali ključnog mirotvorca. U prvih dvadeset minuta jedva spomena što se s druge strane događalo do tada. Da su se prije njegovog ubojstva dogodili i krvavi uskrs na Plitvicama i pokolj u Borovu selu.
Do njegovog ubojstva je vladao mir u Podunavlju?!?
Šešelj se pojavljuje usput, valjda samo kao reakcija na Glavaša. Nemam baš ništa protiv toga da se objektivno analizira i dokumentira Glavaševa uloga, da se postavljaju logična pitanja, progutao bih možda nekako i redateljsku odluku da se pitanja izgovaraju iz usta nevidljivih anonimnih naratora, ali je nevjerojatno koliko svjedoka vremena u ovom filmu – napadno izostaje.
Josip Reihl Kir sasvim sigurno zaslužio je film o svojem životu, kao i o smrti, ali uporna teza da je prevaga između rata i mira u trenutku kad su se prvi pokolji već dogodili ovisila o jednom jedinom lokalnom načelniku policije, kolikogod njegovi napori bili mirotvorni, jest ne samo idiotska – nego je i teška povijesna krivotvorina.
Molim bez ad hominem komentara.