Ne iznenađuje zašto su se u prošlosti mnogi ljudi iseljavali iz bivše Jugoslavije, osobito kada je šezdesetih godina prošlog stoljeća državna vlast otvorila mogućnost za dobrovoljni odlazak na rad u inozemstvo. Tada je stotine tisuća ljudi potražilo bolju budućnost izvan domovine, ne iz luksuza, nego iz nužde.
Više iznenađuje zašto se danas – u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj – toliko oklijeva u ozbiljnom pristupu prema dijaspori i iseljeništvu. Zašto se još uvijek mnoge stvari odugovlače, zašto se iseljenike prilikom traženja državljanstva i dalje pita: “Zašto se želite vratiti?” – kao da povratak vlastitim korijenima treba opravdavati.
Nemam ništa protiv udruga koje pomažu hrvatskom iseljeništvu na socijalnoj razini. Naprotiv – kada državne institucije zakažu, prirodno je da građanske inicijative i udruge preuzmu ulogu pomaganja. Od socijalne pomoći do organizacije svjetskih iseljeničkih kongresa i istraživačkih projekata – sve to treba podržati.
Upravo zato vjerujem da bi organizacije poput “Marshall plana za Hrvatsku”, uz podršku dijaspore, trebale igrati ključnu ulogu ne samo u povezivanju, već u stvarnoj modernizaciji Hrvatske.
Ako bismo učili iz povijesti, znali bismo da su prvi iseljenici – takozvani gastarbajteri šezdesetih godina – stvorili temelje današnje hrvatske dijaspore bez ikakvih konferencija, poticaja ili posebnih državnih programa. Njih je vodila solidarnost, radna etika i međusobna podrška.
Njemačke institucije i tvrtke pomagale su u smještaju, obrazovanju, doškolovanju, a sve to uz potporu Caritasa i lokalnih zajednica. Pomagalo se radnicima da postanu stručnjaci, da stvore bolje živote – i time su ojačali i svoje obitelji i zemlju domaćina.
Zašto danas ne bismo učili iz tih primjera?
Hrvatska bi – uz suradnju s iseljeništvom – mogla razviti moderne centre znanja, obrazovanja, poduzetništva i tehnološke suradnje. Dijaspora nije samo tema za istraživače povijesti – ona je ključni strateški resurs za budućnost zemlje.
Pratimo, primjerice, međunarodne konferencije kao što je Global Diasporas and the European Future, održana 8. i 9. svibnja. Iako se spominje da je prošla bez cenzure, hrvatska javnost još uvijek ne zna što je na njoj odlučeno – i kakve konkretne koristi Hrvatska od toga može imati. Upravo takve konferencije moraju postati dio dugoročne strategije uključivanja dijaspore u razvoj Hrvatske.
Zato potpuno podržavam riječi gospodina dr. Marina Sopte, bivšeg političkog djelatnika iz Kanade i predsjednika Organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa. Kako je istaknuo:
„Hrvatsko iseljeništvo se i dalje tretira na osnovi jugoslavenske prakse i tradicije.“
(Izvor: Fenix-Magazin)
To je potpuno neprihvatljivo. Dijaspora se više ne smije promatrati kroz zastarjele okvire. Vrijeme je da se napokon prepozna kao ravnopravan partner u razvoju zemlje – u ekonomskom, obrazovnom i društvenom smislu.