Piše: Josip Milić
Hrvatska politička emigracija bila je daleko najbolje organizirana od svih. Imala je jaku intelektualnu, kulturnu, filozofsku i političku elitu. Ali, bilo je to šaroliko društvo. Oni koji su otišli ’45. bili su sentimentalno vezani za NDH, oni nešto kasnije za Banovinu Hrvatsku, a u zadnjim valovima pristizali su i obraćeni komunisti.
Najznačajnija imena emigranata su: Bogdan Radica (1904.–1993.) sveučilišni profesor u SAD-u. Ante Ciliga (1898.–1992.), filozofski i politički obrazovan publicist. Vinko Nikolić (1912.–1997.) urednik Hrvatske revije. Jakša Kušan (1931.–2019.), urednik Nove Hrvatske u Londonu. Franjo Nevistić (1913.–1984.), pravnik, publicist i politički mislilac. Kvirin Vasilj (1917.–2006.), filozof i teolog. Rajmund Kupareo (1914.–1996.), dominikanac, filozof estetike, književnik i sveučilišni profesor. Bruno Bušić (1939.–1978.), povjesničar i publicist. Zatim Ivo Korsky, Gojko Borić, Tihomil Rađa,Vinko Grubišić, Tomislav Sunić i dominikanac Vjekoslav Lasić. Uz njih, bilo je i onih koji su uvijek bili spremni za revolucionarne i gerilske akcije. Zanimljivo da nitko od njih nije zauzeo niti jednu važnu poziciju u Republici Hrvatskoj.
Udba je imala neograničena sredstva za rad na razbijanju hrvatske političke emigracije. Stalno su ubacivali svoje ljude koji su za ostale tvrdili da su suradnici i tako unosili crv sumnje u svakoga. Moramo reći da su bili učinkoviti u svom radu te da se obično nije sumnjalo samo u one koje je Udba likvidirala.
Zanimljivo je da se Udba odlučila za ubojstvo Maksa Luburića tek kad je u svom Desetotravanjskom proglasu iznio ideju o pomirbi ustaških i partizanskih sinova 1969. Isto se dogodilo i Bruni Bušiću devet godina kasnije 1978. To je dokaz koliko je Udbi smetalo zajedništvo emigracije te da nisu prezali ni od likvidacija da bi to spriječili.
Ili će se viti il’ nas neće biti
Zašto sve ovo? Zato što ni danas situacija nije puno drugačija. Hrvatski je narod 70% domoljubno orijentiran, ali šačica udbaških sinova i danas uporno nameće partizanštinu i titoizam kao neprikosnovene vrijednosti. Domoljubna i suverenistička elita ima neuporedivo jače intelektualce i znanstvenike od ovih lijevih, ali nažalost lijevo-zeleni, opet potpomognuti neograničenim sredstvima, stvaraju medijski privid nadmoći. Zbog svega toga, zadnji je čas za ujedinjenje domoljuba i suverenista oko zajedničkih vrijednosti i da se napravi čvrst savez, ne samo za jedne, nego za sve buduće izbore kako Hrvatska ne bi pala u ruke Možemovaca i Sdpovaca. Mora se stvoriti brana trahshumanizmu i woke ideologiji, ali i upadima imigranata, ako želimo da ovakva Hrvatska opstane.
Politička kretanja u svijetu nalažu da se RH treba zaštititi od najezde neo komunizma, koji je gori od fašizma. Zato je ujedinjenje desnice hitno i neophodno.
Sve bih dao da je vidim..
Ako HDZ nakon izbora ne bude mogao samostalno formirati vlast, a sve su prilike da neće, Plenković će se naći pred vrlo jednostavnim pitanjem: koje će ustupke biti spreman dati ukoliko želi ostati na vlasti. Hoće li dopustiti promjene u kulturi, medijima, policiji i drugim sustavima kako bi osigurao parlamentarnu većinu. Ako se domoljubi i suverenisti usuglase, i ako postignu očekivan rezultat, moglo bi se dogoditi da oni diktiraju tempo i dinamiku pregovora. U politici kompromis nije ništa neobično. Koalicijske vlade počivaju na dogovorima, podjeli odgovornosti i međusobnim ustupcima.
Vratiti ponos
Predugo traje medijsko i kulturno maltretiranje Hrvata domoljuba u vlastitoj državi za koju su lili svoju krv. Još od Mesićeva razrješenja generala preko Sanaderova “Hristos se rodi”, do Obuljenkina financiranja srpskih “kulturnih događaja” i Božinovićeva progona mladeži zbog ratnih insignija.
Od pobjedničke i ponosne nacije za samo tri desetljeća postali smo zahvaljujući odnarođenim oligarhijama na vlasti ponižena i raseljena nacija.
Želimo biti ponosni jer smo u ratu pobijedili superiornog neprijatelja. Želimo biti ponosni i bez zadrške slaviti pobjede naših reprezentacija.
Dekršćanizacija društva, uništenje identiteta i ponosa u ime globalizacije i lijevo-liberalnih ideologija se mora zaustaviti ili ćemo kao narod nestati.
Želimo čuvati našu kulturu i identitet. Zbog toga nam trebaju pravi ljudi na pravim mjestima.
Hasanbegoviću kultura
Ukoliko se osvoji dovoljan broj mandata, ključno mjesto mora biti Ministarstvo kulture. Hasanbegović je besprijekorno i suverenistički vodio ovaj resor i obračunao se u svom mandatu sa svim antihrvatskim elementima. Dokazan kadar. Njegov povratak u Vladu na čelu kulture značio bi promjenu političkog smjera u području koje je posljednjih godina često bilo poprište ideoloških sukoba – od pitanja financiranja kulturnih projekata do odnosa prema hrvatskoj povijesti, Domovinskom ratu i vrijednosnim pitanjima.
Za Plenkovića bi takav ustupak mogao biti bolan i učinit će ga samo ako bude prisiljen.
Jurčeviću obrazovanje
Preko udžbenika i povijesnih knjiga sve se čini kako bi se mladima prikazalo stariju i noviju hrvatsku povijest tako da su Hrvati zli i opaki, a oni na suprotnoj strani stradalnici i mirotvorci. Namjera je da se plasiranjem laži i krivotvorina hrvatski školarci i studenti srame svojih otaca i djedova. Tomu se mora stati u kraj.
Grmoji MUP
Ako bi Nikola Grmoja dobio Ministarstvo unutarnjih poslova, to bi vjerojatno bio jedan od najsnažnijih političkih ustupaka.
MUP je jedno od najvažnijih ministarstava u državi. Policija, sigurnost, migracije, granica, organizirani kriminal i unutarnja sigurnost područja su na kojima se može vrlo jasno pokazati promjena političkog smjera.
Grmoja i Most godinama nastupaju s naglašenom kritikom HDZ-a upravo u pitanjima institucija. Izravna, a ne verbalna borba protiv korupcije bila bi mu najveći izazov.
Jonjiću pravosuđe
Tomislav Jonjić je pravnik, odvjetnik i političar koji godinama upozorava na probleme hrvatskog pravosuđa, selektivnost u postupanju institucija i potrebu suočavanja s nerazriješenim pitanjima hrvatske povijesti. Njegov ulazak u Vladu značio bi da bi pravosuđe dobilo čelnika koji bi morao pokazati spremnost na ozbiljne institucionalne promjene.
Štimcu vanjski poslovi
Igor Štimac na čelu Ministarstva vanjskih i europskih poslova kao javno prepoznatljiva osoba, s međunarodnim sportskim iskustvom i kontaktima zasigurno bi puno mogao pomoći prepoznatljivosti Hrvatske na mapi svijeta. Njegovo imenovanje bilo bi poruka da hrvatska vanjska politika ne mora biti rezervirana isključivo za profesionalne političke krugove. Njegovi kontakti u nama tradicionalno nesklonoj Engleskoj mogli bi pomoć da se popravi položaj bh. Hrvata.
Karolini DORH
Karolina Vidović Krišto na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) bila bi možda i najradikalnija kadrovska promjena u takvoj političkoj kombinaciji. Njezino dugogodišnje javno inzistiranje na borbi protiv korupcije, odgovornosti nositelja vlasti i transparentnosti državnih institucija moglo bi dobiti institucionalni okvir. Politička poruka bila bi jasna: DORH mora biti neovisan, odgovoran i jednak prema svima.
Dujmoviću televizija
Dujmović je bio djelatnik HRT-a ali je kao nepodoban kadar dobio otkaz. HRT je godinama jedno od najosjetljivijih pitanja hrvatske politike. Tko kontrolira uređivačku i upravljačku politiku javnog medijskog servisa ima velik utjecaj na javni prostor. Otvaranje javne televizije za sve hrvatske građane bi i te kako puno značio za demokratizaciju društva. Tužno je da i danas postoje tabu teme u hrvatskom društvu.
Želimo televiziju na kojoj marskistički ideolog Žarko Puhovski neće biti najčešći “neovisni analitičar”, nego ćemo moći čuti i mišljenja Marka Juriča, Tomislava Sunića, Marka Ljubića, Igora Vukića. Zar i oni nisu građani Hrvatske. Ili su oni možda za postojeću vladajuću elitu građani drugoga reda?
Hoće li se išta od ovoga ostvariti, hoće li odgovorni prepoznati trenutak i preuzeti odgovornost ili će i dalje ostati u oporbi i narikati nad svojom i našom sudbinom, ostaje za vidjeti. Narod je spreman. Do njih je.