Hrvatima se namaće titoizam i partizanština
Lili Benčik
Dr. Anti Paveliću nikada nije suđeno niti je ikada osuđen!
Zapadne zemlje nisu htjele izručiti Pavelića Titu. Nisu mu dopustile da do kraja ponizi hrvatski narod.
U članku objavljenom na portalu Telegram (Zašto nikad nismo sudili Paveliću), u kojem se, dakako, citiraju mišljenja „uglednog hrvatskog publicista i antifašista Slavka Goldsteina“, „povjesničara mlađe generacije“ Dragana Markovine ili jednostavno povjesničara Tvrtka Jakovine, navode se i neke zanimljive činjenice.
Jugoslavenski tužitelji godinama su pripremali optužnicu protiv Pavelića. Opsežna optužnica protiv Pavelića i Artukovića, sadržana u osam kutija arhivske građe, dovršena je 1951. godine, a nadopunjavana je sve do 1956. godine. Ti se spisi, pod naslovom „Optužništvo Pavelić i Artuković“, čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu. Dio toga materijala, uključujući dokumente i iskaze svjedoka, korišten je 1986. godine kao dokazni materijal na suđenju Andriji Artukoviću.
Andrija Artuković izručen je Jugoslaviji 1986. godine, nakon što su Sjedinjene Američke Države prethodno četiri puta odbile zahtjev za njegovo izručenje. Njegovo izručenje i samo suđenje izazvali su brojne kontroverze. Od suđenja su jugoslavenske vlasti napravile politički spektakl. Artuković je, teško bolestan, u invalidskim kolicima i s nizom kroničnih oboljenja, uključujući Alzheimerovu bolest, često bio u stanju u kojem nije mogao biti potpuno svjestan gdje se nalazi i što mu se stavlja na teret.
Bio je to svojevrstan politički debakl jugoslavenskog režima. Artuković je proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem, ali kazna nikada nije izvršena. Umro je prirodnom smrću 16. siječnja 1988. godine u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Mjesto njegova ukopa ostalo je državna tajna, navodno kako njegov grob ne bi postao mjesto hodočašća.
S Pavelićem, međutim, jugoslavenske vlasti nisu uspjele. Jugoslavija nije provela suđenje u njegovoj odsutnosti, a kako ga zapadne zemlje nisu htjele izručiti, čak ni diplomatskim putem, režim se odlučio za njegovu likvidaciju.
Dana 10. travnja 1957. godine, na obljetnicu proglašenja NDH, u predgrađu Buenos Airesa izvršen je atentat na Antu Pavelića. Atentat je izveo crnogorski emigrant Blagoje Jovović. Pavelić je preživio ranjavanje, ali je zbog pritiska javnosti morao napustiti Argentinu i preseliti se u Španjolsku, gdje je 1959. godine umro, navodno od posljedica ranjavanja.
Jugoslavenska UDBA desetljećima je diljem svijeta provodila operacije protiv hrvatskih političkih emigranata, uključujući likvidacije, pokušaje ubojstava, otmice i nestanke.
Prema podacima iznesenima u tekstu na portalu Hrvatski fokus, bilanca tih operacija obuhvaća:
73 ubijena Hrvata,
23 neuspjela pokušaja ubojstva,
5 otmica,
4 nestale osobe.
Izvor: https://www.hrvatski-fokus.hr/2021/12/36829/
U članku na Telegramu NDH se označava kao država terora.
No, nameće se pitanje: Zar i Titova Jugoslavija nije bila država terora?
NDH se s pravom povezuje s logorima i rasnim zakonima. Ali što je s komunističkom Jugoslavijom? Što je s Bleiburgom, Križnim putem i masovnim poratnim likvidacijama Hrvata? Što je s logorima i zatvorima, među kojima je i Goli otok?
Razlika je u tome što se zločini NDH povezuju s rasnim zakonima i ideologijom, dok su komunističke vlasti masovne zločine provodile u ime revolucionarne i komunističke ideologije. Nije li i to bio oblik državnog terora?
Od Slovenije do Makedonije nalaze se brojne jame, rudnici i druga stratišta u kojima su skrivani tragovi komunističkih zločina. Prema pojedinim istraživanjima, riječ je o približno 1750 takvih lokacija.
A tragovi jugoslavenskog totalitarizma nisu nestali ni s raspadom Jugoslavije. Njegove političke i ideološke posljedice osjećaju se i danas u samostalnoj hrvatskoj državi.
Hrvatima se i dalje nameću titoizam i partizanština, premda su hrvatski branitelji u Domovinskom ratu porazili JNA, vojnu silu koja je baštinila i čuvala jugoslavenski komunistički poredak. Jugoslavija je nestala, ali dio njezina ideološkog nasljeđa očito nije.
Nema istinskoga mira ni napretka dok god među Hrvatima postoje oni koji jugoslavenski totalitarizam pokušavaju prikazati kao prihvatljiv politički i društveni model.
JOŠ JEDAN HRVAT KOJEGA TITO NIJE USPIO DOVESTI PRED SUD
Kratka, ali važna napomena: Tito nije uspio dovesti u Jugoslaviju i suditi još jednom hrvatskom intelektualcu – dr. Anti Ciligi, istarskom i hrvatskom velikanu misli 20. stoljeća.
Tito ga se bojao. Ciligina UDBA-in dosje imao je čak 1019 stranica.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman 1992. godine poslao je po njega zrakoplov u Rim. Ciliga je tako došao u Hrvatsku, ali je nedugo nakon dolaska u Zagreb preminuo, u 94. godini života.
I taj slučaj svjedoči o tome koliko su se jugoslavenske komunističke vlasti bojale slobodne hrvatske misli i intelektualaca koji nisu pristajali na njihovu ideološku stegu.