Piše: Josip Milić

Hrvatska desnica ponovno traži odgovor na isto pitanje koje se posljednjih godina stalno vraća: može li se različite desne i suverenističke političke opcije okupiti oko jednoga zajedničkog projekta?

Jednom je takav pokušaj imao Miroslav Škoro. Danas se u toj ulozi sve češće spominje Igor Štimac. Na prvi pogled, njih dvojica imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica su postali poznati izvan politike. Obojica su izgradili snažan javni identitet prije ulaska u politički prostor. Obojica su ljudi naviknuti na javnost i velike izazove.

Škoro je ušao u politiku kao lider. Štimac ulazi kao ujedinitelj

Miroslav Škoro u hrvatsku je politiku ušao s ogromnim osobnim kapitalom. Kao glazbenik i javna osoba bio je poznat milijunima ljudi, ali iza sebe je imao i ozbiljno obrazovanje, poslovno iskustvo i sposobnost javnog nastupa.

Predsjednička kandidatura 2019. pokazala je da njegova popularnost može biti pretvorena u značajan politički rezultat. Nakon toga nastao je Domovinski pokret, koji je na parlamentarnim izborima 2020. osvojio značajan broj mandata.

Škoro je, dakle, pokušao napraviti ono što mnogi prije njega nisu uspjeli: svoju osobnu popularnost pretvoriti u organizirani politički pokret. Je li Škoro uistinu bio desnica? Još pamtim njegovu izjavu da su partizani od 1941. do 1945. bili pozitivna pojava, za  razliku od partizana nakon 1945. Može li jedan  desničar nešto tako izvaliti i ostati vjerodostojan lider?

Štimac dolazi iz potpuno drukčijeg svijeta

Igor Štimac dolazi iz nogometa. Bio je igrač, reprezentativac, trener, izbornik i sportski menadžer. Naviknut je na situacije u kojima se odluke donose brzo, u kojima postoji odgovornost i u kojima rezultat na kraju sve pokaže.

Nogomet nije politika. Ali ima jednu karakteristiku koja je zanimljiva i za politiku – momčad ne može pobijediti ako svaki igrač igra samo za sebe. Nogomet je ekipni šport, traži zajedništvo. Upravo bi to mogla biti Štimčeva politička poruka.

Ne treba stvarati još jednu desnu stranku ako već postoji dovoljno stranaka. Ne treba stvarati još jednog lidera ako ih već imamo previše. Samo treba pokušati stvoriti momčad.

Tu se možda nalazi najvažnija razlika između njih dvojice. Škoro je imao vlastiti politički projekt i od birača tražio potporu tom projektu. Štimac zasad govori o potrebi okupljanja različitih aktera hrvatske desnice. To nije ista stvar.

Ako Štimac osnuje vlastitu stranku i krene samostalno na izbore, vrlo brzo će postati još jedan politički subjekt koji se natječe za isti birački prostor. Ali ako uspije sjesti za stol s ljudima poput Marija Radića, Ivana Penave, Nikole Grmoje, Tomislava Jonjića, Pavličeka i drugim predstavnicima desnog i suverenističkog prostora, njegova bi uloga mogla biti sasvim drugačija. Tada ne bi morao biti „novi Škoro“. Mogao bi pokušati biti čovjek koji će učiniti ono što Škoro nije uspio – povezati različite političke lidere bez zahtjeva da svi postanu dio njegova osobnog projekta. A za takvo što treba dobro razrađen program koji će biti prihvatljiv svima njima. Ako bi uspio u red dovesti i Karolinu i Kolakušića pa i Jurčevića (što nitko do sada nije uspio) rezultat bi bio fantastičan.

Najveći problem hrvatske desnice nisu birači

Hrvatska desnica ima veliki broj birača. Problem je u tome što je taj birački prostor podijeljen između različitih stranaka, lidera i političkih projekata. Dio glasuje za Domovinski pokret, dio za Most, dio za DOMiNO, dio za Hasanbegovića i Jonjića, dio za Hrvatske suvereniste. Tu su još neke manje stranke kao HSP, nezavisne liste i ljudi koji više ne vjeruju nijednoj političkoj organizaciji. Pitanje je mogu li svi oni pronaći nekoliko zajedničkih točaka. Ne moraju se složiti oko svega. Ne moraju čak imati iste svjetonazore. Ne moraju prestati biti Most, DOMiNO, Domovinski pokret ili bilo koja druga stranka. Ali mogu li se dogovoriti oko onoga što im je minimum zajedničko? I prestati napadati jedni druge. To će biti prvi test, prva njihova velika kušnja. Vjerujem da su svjesni da bi radeći tako svi i te kako puno dobili.

Škoro je imao celebrity kapital, a Štimac ima sportski autoritet

Škoro je bio estradna zvijezda, prepoznatljiv, popularan i ljudima poznat izvan politike. Štimac također ima ogromnu javnu prepoznatljivost, ali njegova je priča drukčija. On ne dolazi iz svijeta glazbe, nego iz športa. A šport mu je dao nešto što se teško može proizvesti političkim marketingom – iskustvo rada u momčadi, natjecanja, pobjeda, poraza, pritiska i odgovornosti. Puno je teže natjecati se u svijetu športa nego u svijetu slavnih glazbenika. Šport traži i veće odricanje, veći napor.

Štimac sigurno može okupiti nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća ljudi. No, može li za isti stol dovesti ljude koji se međusobno ne slažu: Radića, Penavu, Grmoju, Jonjića, Raspudića, Pavličeka? Lider mora znati povezati ljude koji nisu međusobno isti. Možda mu iskustvo izbornika i trenera ovdje bude od pooći?

Škoro je pokazao potencijal, ali nije riješio problem zajedništva

Škoro je dokazao da u hrvatskom društvu postoji prostor za snažan desni i suverenistički politički projekt. Ali njegov politički put pokazao je i koliko je teško takav projekt održati. Problem nije bio samo u Škori. Puno je širi. Hrvatska politika desetljećima ima problem s okupljanjem različitih ljudi oko zajedničkog cilja. Stranački interesi, osobne ambicije, međusobne svađe i borba za pozicije često postanu važniji od onoga zbog čega su se ljudi u početku okupili. Zato bi Štimac, ako doista želi ujediniti desnicu, morao izbjeći upravo tu zamku. Morao bi graditi projekt „svi zajedno oko onoga što nam je zajedničko“.

Štimac ne mora biti „novi Škoro“

Može pokušati nešto drugo. Biti čovjek koji će okupiti Škorine birače, Radićeve organizacijske kapacitete, Penavinu političku infrastrukturu, Grmojino iskustvo i energiju brojnih ljudi koji danas ne vide razlog zašto bi jedni protiv drugih vodili političke ratove. Na tome će se vidjeti ima li Štimac politički kapacit. 

Može učiti iz Škorina iskustva. Škoro je pokazao da se može okupiti velik broj birača, a na Štimcu je da ode korak dalje, da ih održi zajedno. Na koncu danas su svi oni pametniji, zreliji i iskusniji nego prije 7 godina. Škoro je stvorio vlastiti politički projekt. Štimac bi mogao pokušati stvoriti zajednički projekt različitih političkih opcija.

Ako uspije, onda Igor Štimac neće biti samo „novi Škoro“. Bit će nešto politički drukčije. Bit će čovjek koji je napravio ono što hrvatska desnica godinama nije uspjela, pretvoriti mnoštvo različitih igrača u jednu političku momčad, a da pritom nitko ne mora prestati biti ono što jest. Ono u čemu je Štimac zasigurno bolji od Škore jest liderstvo i čvrstina karaktera.  Mogao bi uspjeti, “prčevit je” tako ga opisa jedan moj prijatelj iz Like. A desnica takvoga traži. 

Valja svakako spomenuti i to da je Škoro pokušao svoju političku karijeru graditi kroz HDZ, ne baš posebno uspješno u saborskim klupama i kao veleposlanik.

Na drugoj strani je Štimca je osobno dr. Franjo Tuđman pozvao na ručak i ponudio mu potpisati pristupnicu HDZ-a. Ovaj je odbio. Budimo pošteni: tko bi od nas to učinio?

U nastavku pogledajte Štimca u podcatu Velebit kod Marka Juriča: