Trinaesti srpnja jedan je od najtužnijih dana u novijoj povijesti Čapljine i cijele Hercegovine. Tog dana 1993. godine, dvadeset i četiri hrvatska branitelja položila su svoje živote na oltar Domovine. Nisu branili samo zemlju, nego svoj narod, svoje dostojanstvo i pravo budućih naraštaja da žive u slobodi. Sloboda koju danas imamo nije darovana, ona je skupo plaćena njihovom krvlju.
Goran Rebac, Vedran Đoković, Lenko Bule, Josip Bule, Zlatko Ivanković, Gojko Galić, Nikola Krmek, Krešo Bubalo, Dragan Miličević, Radoja Vidaković, Slavko Previšić, Ilija Krešić, Zoran Šuman, Franjo Bošković, Ivan Šimović, Vinko Babić, Zdravko Jelić, Ivan Čović, Miroslav Mandarić, Kruno Zlomislić, Slavko Kulaš, Božo Anić, Zdravko Sopta i Branko Grgić.
Jučer je za njih na Gradini kod spomen križa, na Dubravskoj visoravni, služena sveta misa koju je, uz veliki broj svećenika, predvodio don Ivo Šutalo. U molitvi su se okupile njihove obitelji, suborci, prijatelji i brojni vjernici kako bi odali počast herojima koji su za hrvatski narod dali vlastiti život.
Oni nisu tražili privilegije ni osobnu korist, niti su razmišljali o vlastitim interesima, nego o budućnosti svoga naroda. Kada je bilo najteže, nisu se povukli, stali su i borili su se. Ginuli su da bi hrvatski narod opstao na svojim ognjištima.
Zato danas imamo moralnu obvezu zapitati se jesmo li bili dostojni njihove žrtve. Jesu li sanjali Hercegovinu iz koje će mladi masovno odlaziti?
Njihova žrtva obvezuje nas da opće dobro stavimo ispred osobnih i političkih interesa. Branitelji su pokazali što znači služiti narodu i danas je odgovornost svih koji vode hrvatsku politiku da stvaraju uvjete u kojima će ljudi ostajati, zasnivati obitelji i graditi budućnost, a ne raditi suprotno.
Najveća počast ovim herojima neće biti samo cvijeće, vijenci i svijeće. Najveća počast bit će Hercegovina u kojoj će Hrvati ostajati, u kojoj će se rađati djeca, otvarati radna mjesta i živjeti od poštenoga rada. To je Domovina za koju su oni dali svoje živote.
Jer njihova imena nisu samo dio povijesti, ona su naš zavjet. Zavjet da ćemo čuvati istinu, poštovati njihovu žrtvu i učiniti sve da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima budućnost dostojnu onih koji su za nju položili svoje živote.
Neka im dobri Bog podari vječni mir, a nama mudrost, snagu i odgovornost da nikada ne iznevjerimo ideale za koje su poginuli.
Vječna im slava i hvala. Počivali u miru Božjem.
Pero Previšić