PRIČA O HVARANIMA NEVINIM ŽRTVAMA USTAŠKOG TERORA U JASENOVCU
U mom rodnom Vrbanju na otoku Hvaru postoji spomenik podignut Vrbanjanima poginulima u Drugom svjetskom ratu na kojem je uklesano ukupno 48 imena, uglavnom mladih ljudi.
Jugoslavenski komunisti, takozvani antifašisti, nakon rata su sva njihova imena stavili na razne popise žrtava Jasenovca.
Učinili su to ne samo s imena poginulih iz mog Vrbanja, nego i s imenima SVIH otočana hvarana poginulih u tom ratu.
Moji Vrbanjani i svi hvarani poginuli u ratu postali su tako nevine žrtve ustaškog terora.
A zapravo su svi oni postali nevine žrtve jugoslavenskih komunista, takozvanih antifašista.
Moji Vrbanjani i svi ostali hvarani, ali i mnogi drugi mrtvi i živi diljem Hrvatske, poslužili su im istom cilju nakon rata, kao i za vrijeme rata.
A cilj i je uvijek isti: rušiti samostalnu državu Hrvatsku i obnavljati Jugoslaviju.
U tom cilju im i mrtvi služe.
Svaki bi čovjek umro od srama zbog ovoga, ali ne i jugoslavenski komunisti, takozvani antifašisti, koji očito srama nemaju.
Oni se ponose onim čega se normalan čovjek srami.
Navikli su sebe prikazivati kao slavne i ponosne, a druge posramljivati.
Za njih su fašisti svi oni koji se usude napisati istinu o njima, njihovom zlu i njihovim manipulacijama.
A da nema onih koji svoje slobodno vrijeme ulažu kako bi upozorili javnost i institucije na ovakve rabote, moji Vrbanjani među kojima je barba moje matere, ali i svi drugi hvarani poginuli u ratu još bi bili na takvim sramotnim jasenovačkim popisima.
Jugoslavenski komunisti, takozvani antifašisti, ne bi prstom makli.
Kao što nisu prstom makli kada su fašisti palili moj Vrbanj.
Prste sam umjesto njih micao ja i to volonterski tako da sam sve to osobno dokumentirao i poslao hrvatskim institucijama prije mnogo godina.
I sve sam to javno objavio.
A oni su šutjeli.
Od 1945. godine parazitiraju na antifašizmu, a čast, ponos i dostojanstvo poginulih mojih Vrbanjana i svih hvarana, morao sam braniti ja.
Pored svih tih pustih hvarskih antifašista, knjigu o fašističkom zločinu u Vrbanju morao sam napisati ja.
I nakon svega me ti antifašisti prozivaju za fašizam.
Njihov je antifašizam ponavljati one iste priče o ustašama i Jasenovcu koje su morali slušati naši djedovi.
To je sve što znaju.
Zato su uostalom i stavili one naše poginule kao nevine žrtve ustaškog terora u Jasenovcu i tamo ih držali desetljećima.
Vrbanjani su na svom mjesnom groblju napravili lijepu kršćansku kapelicu poginulim u ratu i tamo se mole za njihove duše.
Svake godine u osmini Mrtvog dana mole se za sve poginule u svim ratovima.
Mi kršćani, katolici, poštujemo svoje mrtve i svaki normalan čovjek poštuje živote tih mladih ljudi.
I moji su djedovi bili partizani i mogli su biti na tom spomeniku.
Ne trebaju nama propovjedi s komunističkih oltara o fašizmu i antifašizmu i o slavnim jugoslavenskim oslobodilačkim bitkama.
Znamo dobro što je fašizam, a što antifašizam i što je oslobođenje.
Posebno dobro znamo što je jugoslavensko antifašističko oslobođenje.
Vrbanj je platio veliku cijenu tog njihovog antifašističkog oslobađanja.
A onda je moj prijatelj iz Vrbanja ranih devedesetih zajedno s mnogim drugima morao dati svoj život, da bi se oslobodili te njihove slobode.
Živote u toj borbi za slobodu oduzela im je Jugoslavenska Narodna Armija.
Komunisti, zajedno s četnicima.
Crvena zvijezda petokraka i kokarda.
Uz lijepu parolu koju i danas ponavljaju “Smrt fašizmu – Sloboda narodu”.
A usmrtili su više hrvatskog naroda nego talijanskih fašista.
U ime naroda.
Svojim zlom kontaminirali su onu istinsku stvarnu globalnu antifašističku komponentu koju im nitko ne može oduzeti i u kojoj su sudjelovali naši djedovi.
Da imaju u sebi dobra i da žele dobro ovom hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj, davno bi se izmirili sa svijetom i razlučili svoje dobro od zla.
Ali ona lokalna jugoslavenska komponenta to im ne dozvoljava.
To je jače od njih danas kao što je bilo jače od njih i onda.
Oni žive, stare i umiru, a ne žele se suočiti s istinom i činjenicama.
Ne žele priznati svoje zlo, pokajati se i zatražiti oprost.
A ubili su 50 ljudi samo s otoka Hvara od kojih neki do danas nisu pronađeni.
Umjesto da pomognu obiteljima žrtava naći njihove kosti, oni ovdje i drugdje kleveću mene i druge koji o ovome pišemo i pokušavaju sebe i dalje prikazati dobrima.
Umjesto da se pridruže narodu u molitvi za mrtve ispred kapelice ili u crkvi, pokušavaju i danas okupljati narod ispred spomenika palim borcima i pričati mu iste one svoje antifašističke priče i huškati ga protiv fašista.
Nametnuli su narodu komunizam, najgoru ideologiju i totalitarizam koji je u sto godina usmrtio sto milijuna ljudi diljem svijeta.
I vratili narod u Jugoslaviju.
I onda govore o oslobođenju.
I lažu, besramno lažu.
Mi se danas još oslobađamo od njihove besramnosti, njihovih laži, iluzija i zla.
Još se nismo potpuno oslobodili njihovog oslobođenja.
Miki Bratanić