Piše: Žarko Lasić
Što bismo bez njih. Mojmira Pastorčić ugostila je Tvrtka Jakovinu kako bi nam, u ulozi povjesničara-komentatora, pokušao razotkriti Donalda Trumpa i njegove navodne namjere prema Iranu i Grenlandu. Već na samom početku nameće se osnovno pitanje: što o aktualnoj geopolitici i budućim potezima živućih političkih aktera uopće može znati povjesničar, osim da će se — ako sve prođe po planu — o tome jednog dana pisati u udžbenicima?
No tu priča ne staje. Otvaraju se i dodatna pitanja. Je li Jakovina preuzeo ulogu dežurnog moralnog arbitra, nekada rezerviranu za Puhovskog, ili je jednostavno ponestalo ljudi s imalo javnog i moralnog kredibiliteta koji bi se rado upustili u otvorenu ljevičarsku propagandu, pa se u medijima stalno recikliraju ista imena i iste poruke?
Cijeli razgovor djeluje unaprijed programirano. Trump je već na startu proglašen problemom, prijetnjom i svojevrsnom političkom anomalijom, dok se „analiza“ svodi na niz općih mjesta i sigurnih ograda. Kad god se približi potreba za konkretnim odgovorom, on se elegantno razvodni u „možda“, „moguće“ ili „vidjet ćemo“, uz obaveznu napomenu da je Trump, u suštini, nevažan i bezopasan — barem onoliko koliko to dopušta stalno bavljenje njime.
Ironija je, naravno, očita. U toj upornoj potrebi da se Trump omalovaži i svede na karikaturu zapravo se priznaje njegova politička težina. Jer da je doista „nitko i ništa“, ne bi zahtijevao toliki prostor, toliki broj emisija i toliki angažman raznih „stručnjaka“. No ljevičarska nastojanja da se svaka tema svede na moralnu osudu često nadjačaju svaku ozbiljniju analizu, pa se umjesto argumenata dobije očekivana lekcija, umotana u akademski ton.
Zaključak je, stoga, bio poznat i prije nego što je razgovor započeo. Ali ritual se mora ispoštovati — barem dok ima publike koja u to još želi vjerovati.