Piše: Vlatka Vukelić
Nemam ništa protiv komemoriranja žrtava. Dapače, to bi trebao biti civilizacijski standard. Nažalost, određene skupine zloupotrebljavale su komemoracije u svrhu ostvarenja određenih političkih ciljeva. U tu svrhu, služili su se tijekom komemorativnih aktivnosti historiografskom manipulacijom. Sjećam se razdoblja 2015., 2016. i narativa vezanog uz bolju temu dječjeg stradanja u NDH, od strane medija poput Novosti SNV-a i njihovih “hrvatskih” blizanaca. Tada ste tamo mogli naići na podatke o 12 000 ubijene djece u Sisku, o časnim sestrama koje su ubijale djecu i slično. Danas se u retorici skupine koja bi trebala čuvati uspomenu na dječju žrtvu uočava odmak od ovakvih dezinformacija, na čemu im iskreno čestitam. Postoje još neki pojmovni konstrukti koje ćemo demantirati argumentima i činjenicama. Ali s osnovnim ciljem: poštivanje žrtve, okolnosti stradanja i pijetet koji zaslužuju temeljen na činjenicama. Komemoriranje žrtava ne smije biti tabu, ali mora biti vezano uz mjesto sjećanja i određeni povijesno utvrđeni događaj. Podsjetimo i na činjenicu da je Hrvatima zabranjena komemoracija na Bleiburgu, što samo govori o tome koliko smo mi kao narod (namjerno ne želim reći- kao društvo!) uljuđeni, uključivi i zreli.
Vjerujem kako ćemo vrlo skoro postići konsenzus oko kozaračkog narativa te time otvoriti put mlađoj generaciji za otvoreni dijalog i suradnju.