Na desnici u Hrvata ništa novo

Na desnici u Hrvata ništa novo. Optužbe, niski udarci i podjele. I onda se pitamo zašto smo trenutno potpuno irelevantni. Dok se bavimo sami sobom drugi rade na terenu. Umjesto da gradimo mostove rušimo sve pred sobom opijeni kratkotrajnim uspjehom. Ništa nismo naučili iz povijesti. Za postojeću situaciju nam nitko nije kriv osim nas samih.

Vesna Vučemilović

Ovih nekoliko Vesninih rečenica na fejs kao osvrt na prošle izbore poslužio mi je kao uvod u slično promišljanje.

Hrvatska desnica se ponovno suočava s istim izazovima koji je prate već desetljećima, dubokim unutarnjim podjelama, međusobnim optužbama, niskim udarcima i odsustvom strateške suradnje. Unatoč povremenim izljevima euforije zbog kratkoročnih uspjeha, realnost je neumoljiva: desnica je, u političkom smislu, trenutno marginalizirana i bez stvarnog utjecaja na oblikovanje nacionalne politike.

Dok se ključni akteri desnog spektra javno prepucavaju i međusobno ruše svaki oblik moguće suradnje, politički konkurenti, kako s centra tako i s ljevice, koriste taj prostor za učvršćivanje svojih pozicija. Umjesto da se gradi kohezija i zajednička platforma temeljena na vrijednostima i programima, svjedočimo destrukciji iznutra i stvaranju sve većeg jaza među političkim opcijama koje dijele sličan ideološki temelj.

Povijest bi trebala biti učiteljica, no izgleda da je hrvatska desnica nije uspjela implementirati. Uvijek iznova ponavljamo iste greške, osobni egoizam ispred općeg dobra, politički avanturizam ispred strateškog promišljanja, a borba za primat unutar pokreta ispred zajedničkog cilja. Umjesto gradnje mostova prema biračima, partnerima i potencijalnim saveznicima, rušimo sve pred sobom opijeni iluzijom vlastite ispravnosti i trenutačnih, ali efemernih pobjeda.

Važno je reći jasno i otvoreno: za ovakvo stanje nije kriv “netko drugi”. Nema više alibija u vanjskim neprijateljima, medijskoj slici ili sustavu.

Djelovanje na terenu

Krivnja je isključivo unutar samog desnog spektra. Dok se bavimo sami sobom, drugi djeluju na terenu, artikuliraju politike, mobiliziraju birače i osvajaju prostor u društvu.

Ako desnica u Hrvatskoj želi ponovno postati relevantan čimbenik, mora najprije prepoznati i priznati vlastite slabosti. Potrebna je duboka analiza, ali i konačni prestanak “pljuvačke” politike. Samo tako se može započeti proces oporavka koji vodi prema istinskom, stabilnom i politički održivom djelovanju. U suprotnom, fragmentacija i irelevantnost ostat će dugoročno stanje.