Dana 16.10.1978. u Parizu je Udba likvidirala Brunu Bušića. Tim povodom zamolili smo njegova prijatelja Juru Burića da izdvoji svoja sjećanje iz vremena kad je prijateljevao, ali i robijao s Brunom.
MOJ PRIJATELJ
BRUNO
Kao da je bilo jučer kada sam dobio tužnu vijest o smrti moga prijatelja Brune Bušića! U to vrijeme radio sam na Pelješcu u Janjini kao liječnik.
Kroz glavu su mi prolazili svi oni lijepi i tužni trenutci koje sam provodio s tim dragim, pametnim i mudrim čovjekom. Poznavali smo se još iz studentskih dana u vremenima Hrvatskog proljeća kada smo robovali u istom zatvoru na Zrinjevcu. Nisam znao da je Bruno odmah do moje ćelije. O tome me je obavijestio šapatom na uho zatvorenik koji nas je
šišao pod budnim okom “pandura”!
Isti dan negdje pred večer kada su se palila svjetla u ćelijama, a na zidu zgrade suda preko puta
ocrtavale rešetke s naših prozora doviknuo sam: Bruno, Bruno.
Jesi li to ti Zmaju (tako su me zvali!) odgovori Bruno.
Jesam prijatelju?
Znam kada su te zatvorili i iz Ravnog sproveli- što ima novoga?
Ima Prika- Ljiljana mi je u drugom stanju!
A, samo Prika da bude muško pa im jednoga dana .ebe mater!
Hajde se popenji na te rešetke pa da te naslikam!
Kako si k..vo prošvercao aparat?
Ma nemam aparat već ću tvoju sjenu nacrtati na listu knjige
(Ortopedije) što su mi je dopustili
imati kako bi spremio (onda veliki) kolokvij iz Ortopedije!
Danas mi je to draga uspomena
iz tih teških, a ponosnih dana!
Jedne zgode dok smo bili na slobodi šetam ja Jurišićevom
ulicom i gledam izloge, kad evo ti Brune. I on razgledava izloge. Kiša je i obadvojica imamo kišobrane. Od kuda tebe Prika po ovom nevremenu? upitah ga!
Evo, ja izveo SUP-ovca u šetnju!
Kad god naglo počne padati kiša ja ti izlazim iz moje sobe i s kišobranom u ruci obilazim izloge. Znam da mi je u blizini
“čuvar”- on se nije spremio za kišu, a mora me pratiti!
Nek se muči- i sad je negdje blizu u nekom haustoru pa kad krenem on će zamnom!
Jedne zgode dao mi je do znanja kako reagira kada osjeti da mu je
“čuvar” blizu, a on u tramvaju.
Samo mu se Prika primakni i zagalami – peder, peder. Cijeli tramvaj “graknut” će na njega, a ti uživaj !
Pamtim dane dok je Bruno bio
na postdiplomskom studiju u Dubrovniku. Jedne zgode došao je k meni i bolnicu da mu budem pri ruci oko sređivanja nalaza
njegovih pluća. Naravno da sam mu pomogao. Sve smo istoga dana sredili, a moj Prika zadovoljan otišao. Kratko vrijeme nakon toga dolazim ja na smjenu u Hitnu i u protokolu vidim: Bruno Bušić- Contusio capitis et thoracis (nagnječenja
glave i grudnog koša)- od udaraca naravno.
Pitam tehničara Vinka (nema nitko nego nas dvojica, a Vinko je moj prijatelj i povjerljiv čovjek!)
kada se to dogodilo i ima li taj čovjek govornu manu?
Noćas, znaš li ga?
Kako ga ne bih znao- dobri smo prijatelji.
Ma jadnog čovjeka su noćas pretukli na Stradunu!
Znaš li što je bilo s njim – upitah ga!
Znam- nije imao lomova i vraćen je kući!
Istoga dana Bruno je napustio Dubrovnik – pobjegao u Francusku gdje ga je nakon nekoliko godina dohvatila
ruka Brozovog ubojice.
Najteže mi je bilo pružiti ruku čovjeku koji je pretukao moga prijatelja na Stradunu. Naime
u vrijeme Domovinskog rata
kao Hrvatskom branitelju- kažu hrabrom i odvažanom- imao sam priliku pružiti mu ruku.
Znao je da znam i oprostio sam mu!
Siguran sam da bi to isto učinio i moj prijatelj da ga je vidio u odori Hrvatskog vojnika!
dr. Jure Burić
Listopad, 2025.