Mjesec svibanj, koji za mnoge narode simbolizira buđenje prirode, rađanje života u cvijeću i drveću, u mjesecu u kojemu hrvatski narod pali svijeće za svoje poginule i umrle kroz stoljeća njegove krvave povijesti, mjesec koji simbolizira nadu i obnovu, u hrvatskom kolektivnom pamćenju nosi i snažno obilježje tuge, stradanja i povijesnih rana.
Kroz stoljeća, svibanj je u Hrvatskoj često bio mjesec u kojem su se događale neke od najvećih narodnih tragedija, ostavljajući dubok trag u svijesti nacije.
Jedna od najtežih epizoda dogodila se u svibnju 1945. godine, kada su, pred kraj Drugoga svjetskog rata, deseci tisuća hrvatskih vojnika i civila krenuli prema austrijskoj granici u nadi da će pronaći zaštitu kod zapadnih saveznika. No umjesto utočišta, mnogi su završili u rukama jugoslavenskih partizana. Uspon „Križnog puta“, odnosno masovnih smaknuća i prisilnih marševa smrti, započeo je upravo tada. Kolone iscrpljenih ljudi bile su prisiljene na hod kroz teritorij nove komunističke Jugoslavije, pri čemu su tisuće pogubljene bez suđenja, a njihova tijela ostala su zakopana u brojnim jamama i skrivenim grobištima diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Početkom mjeseca svibnja (07.svibnja 1945.godine) su partizansko-četničke horde zla, predstavnici najgoreg bezbožničkog sustava, komunizma koji je čista negacija Boga i Njegovih zakona umarširale u glavni grad Hrvata Zagreb i počinile monstruozne i bestijalne zločine ubivši pri tome hrvatsku intelektualnu kremu, svećenike, gospodarstvenike, obične ljude, pa čak i Židove preko kojih danas brane svoju krvavu ideologiju u Jasenovcu, otevši im svu imovinu, donoseći u Zagreb nekulturu nesvojstvenu povijesnoj Hrvatskoj kulturnoj sceni, tradiciji i običajima katoličke Europe u kojoj je NDH imala značajnu ulogu.
Paradoksalno je da i danas vladajuće političke garniture u RH i Zagrebu slave te svibanjske partizanske zločine 1945.godine pod krinkom „oslobođenja“Zagreba premda nema ama baš nikakve razlike između onih koji su 1945.godine branili Zagreb od tih zločinačkih partizanskih hordi i hrvatskih Branitelja i domoljuba koji su branili RH i Zagreb u Domovinskom ratu jer su i jedni i drugi protiv sebe imali isti zločinački bezbožnički sustav i istu zločinačku zvijezdu petokraku.
Bleiburška tragedija i Križni put postali su simbol svibanjske patnje hrvatskog naroda.
Svibanj 1991. također nosi snažnu simboliku, jer su u tom mjesecu intenzivirani prvi otvoreni oružani sukobi u Domovinskom ratu. Napadi na hrvatske policajce, poput masakra u Borovu Selu 2. svibnja, u kojem je poginulo dvanaest pripadnika hrvatske policije, bili su znak da se Hrvatska suočava s teškim vremenima borbe za samostalnost i obranu vlastitog teritorija. Taj događaj potresao je cijelu naciju i postao prekretnica u procesu stvaranja neovisne hrvatske države koja je konačno i stvorena, no nije oslobođena od zločinačke zvijezde petokrake koja se i danas šepuri u Zagrebu i RH.
Osim ratnih tragedija, svibanj kroz povijest bilježi i brojna druga stradanja – od prirodnih nepogoda do političkih progona, zatvaranja i progona hrvatskih intelektualaca, sve do dugotrajnih posljedica režimskih represija koje su mnogi osjećali i nakon prestanka otvorenih sukoba.
Svibanj mjesec je u hrvatskom narodu nazvan i kao Marijin mjesec a svi znamo kakva je bila uloga Blažene Djevice Marije kao zaštitnice i miljenice hrvatskog naroda kroz njegova stoljeća.
Unatoč svemu, hrvatski narod kroz svibanjsku bol pronalazi i snagu. Dan državnosti, koji se tradicionalno obilježavao 30. svibnja (i ponovno se obilježava od 2020. godine), simbol je otpora, slobode i nade. To je dan kada se prisjećamo konstituiranja prvog višestranačkog Sabora 1990. godine – događaja koji je označio početak puta prema samostalnosti i slobodi.
Zato je svibanj za Hrvatsku mjesec suza, višestruke patnja, ali i mjesec otpora i ponosa. U toj mješavini tuge i dostojanstva, hrvatski narod i dalje pronalazi svoj identitet, sjećajući se žrtava, ali i slaveći život, opstojnost i snagu volje za slobodom.
Jednostavno kao da je sami Bog stvoritelj neba i zemlje ovaj mjesec svibanj dao Hrvatima kao svojim miljenicima kao trajni znak i pečat umiranja i rađanja, prijelaza iz ovozemaljskog u onaj vječni život koji konačno daje nadu i budi sjećanje zašto smo konačno na ovoj zemlji.
Vlado Marušić/Braniteljski portal