Svi oni, a nisu rijetki, koji su govorili kako (pravih!) mirovnih pregovora, a onda, dakle, ni mira nema dok za pregovarački stol ne sjednu Donald Trump i Vladimir Putin, na svoje su došli potkraj prošloga tjedna kada su – nakon što je iz Kremlja u Istanbul došao drugi, rezervni ešalon – pregovori preimenovani u sastanke u različitim postavama. Tek toliko da baš potpuno ne propadnu, ali i da se spasi obraz domaćina, Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je turske resurse velikodušno stavio na raspolaganje potencijalnim mirotvorcima.
Krim, završena priča
Uzalud je Volodomir Zelenski u Tursku sletio – kao polaznik – još u prošlu srijedu te se odmah sastao s Erdoganom u Ankari. I turski mu je predsjednik u čast postrojio (povijesnu) gardu te mu, ne bi li ga dodatno osokolio, kazao kako Ankara Krim smatra dijelom Ukrajine.
U biti, riječ je o očekivanu epilogu – budući da se od trenutka kada se sa svih strana, osim (možda) iz Moskve, prizivalo primirje na ukrajinsko-ruskoj bojišnici, znalo kako su na djelu pregovori Amerike i Rusije oko kapitulacije Ukrajine. Ovodobni turski sultan jest političar od garda, ali nekako dvojim da bi pred tandemom Trump & Putin ponovio ono što je kazao ukrajinskom predsjedniku glede Krima. Za ovu je dvojicu, naime, to završena priča! Što je na svojoj koži najbolje osjetio Zelenski na nedavnom (skandaloznom) roditeljskom sastanku u Ovalnom uredu, usred koga je žurno i pokunjeno napustio Bijelu kuću.
Nekoliko dana nakon ovoga dramatičnoga događaja u Washingtonu uspio je, blagodareći mineralnom bogatstvu Ukrajine prema komu je SAD odavno zabacio udicu, izgladiti odnose s nekadašnjim nekretninskim mogulom i kraljem reality showa, ali teško je zamisliti da je – čak i on! – vjerovao kako će Vladimir (potencijalno) Veliki uprizoriti u Stambolu na Bosforu u aktualnim diplomatskim te napose ratnim okolnostima. U pravu je zato bivši diplomat i bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević koji je procijenio, još i prije negoli se nekadašnja turska prijestolnica prometnula u malu pričaonicu, kako je u pregovorima između Rusije i Ukrajine, geopolitički gledano, najmanje bitna Ukrajina. Što je zapravo tragična slika svjetske diplomacije budući da je Ukrajina izgubila gotovo 100 000 ljudi, vojnika i civila, a još ih je osam milijuna raseljeno. I koja će zbog mira možda morati odustati od 20% svog teritorija, od Krima i članstva u NATO-u.
Američke, ipak, jake snage
Već u prošli petak rano ujutro, kada je definitivno bio poznat raspored sastanaka, bilo je jasno kako se vodilo računa da se stvori dojam kako se ipak nešto događa. Dano je, također, na važnosti i domaćinu. Tako su u Istanbulu sastančili turski, američki i ukrajinski dužnosnici, potom je američku stranu zamijenila ruska te su razgovarati turska, ruska i ukrajinska delegacija na evo dva trilateralna sastanka. Uz napomenu kako se šef turske diplomacije Hakan Fidan u prošli četvrtak navečer već sastao s Putinovim savjetnikom Vladimirom Medinskim.
Postala je, doduše mala, mogućnost i da se održi sastanak u četverostranom formatu: Sjedinjene Američke Države, Rusija, Ukrajina, Turska, ali ništa od toga. Što je, porukom iz Katara, navijestio i Trump osobno, kazavši kako nema napretka prema miru dok on i njegov, sad već, (ruski) prijatelj ne sjednu za stol.
Ipak, negdje iza podneva u prošli petak – prvi put nakon tri godine – izravno su se sučelili ukrajinski i ruski pregovarači. Agencije su, dakako, žurno objavile tu vijest, ali uz napomenu kako se Ukrajinci i Rusi nisu ni rukovali te kako je Moskva ovaj, pa gotovo neočekivani, sastanak obilježila radno – ispalivši balistički projektil na Dnjipro. I, već tada je bilo jasno kako je riječ o sastanku pod pritiskom Washingtona, a sve kako istanbulski summit ne bi doživio potpuni krah.
Treba, međutim, kazati i kako su američki pregovarači istrčali u prilično jakom sastavu: državni tajnik Marco Rubio i izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff, koji je u travnju u Sankt Peterburgu četiri sata razgovarao s Putinom o ukrajinskoj krizi. Razgovor je eto potrajao, ali David Kramer, visoki dužnosnik State Departmenta tijekom administracije Georgea W. Busha, bio je vrlo skeptičan kada je riječ o dometima toga sastanka u rodnom gradu ruskoga predsjednika.
Idioti, da ‘prostite!
„Putin mu govori lijepe stvari, daruje mu Trumpov portret, govori o odlasku u crkvu i molitvu za svoga prijatelja Donalda… To su prilično stare KGB-ove taktike. A Witkoff, mislim, nije dovoljno sposoban razumjeti što se tamo događa“, povjerio je Slobodnoj Europi svoje stajalište taj bivši američki diplomat. S druge pak strane, Trump je jako hvalio toga Putinova sugovornika – gotovo koliko i portret koga mu je donio s ovoga potencijalno važnog puta. Još, naime, u siječnju kada su se u diplomatskome svijetu mnogi pitali: „Tko je ovaj?!“, hvalio ga je kako odlično sklapa dogovore i da je sjajna osoba. Bilo je to vrijeme kada je Trump javno izrazio svoju frustraciju zbog sporog tempa pregovora, pa se valjda, hvaleći (nekritički…) svoga pregovarača, nadao čudu.
Nema, međutim, informacija jesu li američka pregovaračka postava, a onda i njezin izbornik, bili frustrirani vidjevši kako je šef ruske diplomacije Sergej Lavrov prošloga tjedna imao prečeg posla te je Trumpov ruski prijatelj na Bosfor poslao svoga savjetnika Vladimira Medinskog, zamjenika ministra vanjskih poslova Mihaila Galuzina, načelnika Glavne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga Igora Kostjukova i zamjenika ministra obrane Aleksandra Fomina. Kazasmo već – drugi ešalon. Kako bilo, još u prošlu srijedu Trump je rekao kako je spreman doletjeti u Istanbul ukoliko će tamo biti Putin, na što je Zelenski dodao kako ide u Tursku gdje će čekati (samo) ruskog predsjednika.
Slijedom čega treba podsjetiti kako se još početkom prošlog tjedna zapravo znalo da Stambol Putina vidjeti neće. Društvenim su se mrežama širile snimke njegova govora na sastanku s članovima javne organizacije Poslovna Rusija, neposredno nakon najavljenih novih europskih ekonomskih sankcija Moskvi. „Mnogo toga što rade šteti im. Ali oni to svejedno rade, idioti – oprostite, molim vas“, kazao je, dodavši kako se ne smiju bojati jer, veli, tko se boji, sve izgubi.
Jasno je otkud Putinov „epitet“
Dobro, europski dužnosnici i nisu bili predviđeni za istanbulski pregovarački stol, ali Putinov ton svjedoči kako je siguran da u trenutačnim okolnostima igra bijelim figurama. Usprkos čak i tomu što je – uoči Istanbula – njemački kancelar Friedrich Merz obznanio kako su Njemačka i njezini partneri dogovorili iscrpiti sve mogućnosti uvođenja novih sankcija protiv Rusije, zbog njezina odbijanja da pristane na prekid vatre. „Pitanje konfiskacije ruske zamrznute imovine razmatramo na čvrstoj pravnoj osnovi“, navijestio je, nakon čega je jasno što je, inače kagebeovski odmjereni, Putin pred ruskom poslovnom elitom posegnuo za rečenim – „epitetom“.
Otprije je, dakako, jasno da ga, baš zbog kagebeovske prošlosti nije lako prepasti. Ali, evo, CNN prošloga tjedna komentira kako se nimalo ne boji sankcija te da ga (nikakvim) prijetnjama ne mogu pridobiti. Što je, više-manje, parafraza službenog priopćenja Kremlja nakon briselske najave novih sankcija. „S Rusijom se tako ne može postupati“, poručili su kratko (i jasno) iz Moskve. Uz to, osvrću se na činjenicu kako je Zelenski bio prinuđen na pregovore s ruskom niskorangiranom delegacijom poslati svoga ministra obrane Rustana Umerova, CNN tvrdi kako bi u suprotnom ukrajinski predsjednik riskirao Trumpa prepustiti prokremaljskim stavovima slijedom čega bi na kraju ograničio američku (vojnu) pomoć Kijevu.
Čemu žurba?!
Trenutačno se, dakle, mirovni proces odvija točno onako kako Rusija želi. „Trumpova reakcija kada kaže kako se ‘ništa neće dogoditi’ dok se on i Putin ne sastanu, ruši sva očekivanja od diplomacije dok se njih dvojica ne sastanu na bilateralnom summitu“, drži CCN, ali i navješćuje kako bi do susreta velikih igrača uistinu moglo doći u skoroj budućnosti.
Ipak, možda i ne u tako skoroj budući da, prema općoj ocjeni, ruski predsjednik uživa u tomu kako mirovni proces napreduje s lažnom iskrenošću. Taman toliko da Bijela kuća ne odustane.
A, i nema razloga za (rusku) žurbu. Putinove trupe okupljaju se blizu istočne bojišnice, očito s većim ruskim strateškim ciljem na umu. Svi to zapravo vide. I svi – ili makar velika većina – prave se da to ne vide. Baš kao da, kao što je skrenuo pozornost rečeni hrvatski diplomat, Ukrajina već nije izgubila 100 000 ljudi i da osam milijuna Ukrajinaca nije na tuđim adresama…
Ne žuri se, dojam je, baš nešto ni Trump koji je u petak iz Abu Dabija poručio kako se želi sastati s Putinom, a onda alanfordovski prognozirao kada će to biti: „Sastanak će se dogoditi čim ga uspijemo organizirati.“
Uistinu, čemu žurba…
Objavljeno: