Piše: mr. sc. Matej Škarica
Otkriće i postupak daljnje zaštite nalazišta Gradac kod sela Ljubunci važan je ne samo za općinu Prozor-Rama nego i za cjelokupno kulturno-povijesno naslijeđe Hrvata u Bosni i Hercegovini. – Zašto to napominjem? Iz razloga jer je povijest ovoga kraja uz identitetske odlike vezane između ostalih i za ovo zemljopisno područje na kojeg se naslanja mogućno i izvire historijski naslov (titula) „…rex Ramae“ (kralj Rame). Tim su se zvučnim naslovom, kao što znamo, kitili ugarsko-hrvatski vladari kroz stoljeća, a postojanje crkve i dvora u južnim krajevima poput Rame još za vrijeme kasnoga Rimskog doba povlačilo je ujedno određenu društven-političku vrijednost i potvrdu. Tu su potvrdu upravo europski kraljevi u davnini tražili ponajviše kako bi određene zemlje prisvojili u svoju vlast i upravu te tako proširili svoj politički utjecaj. To će se pokazati u kasnijim razdobljima nakon 12. stoljeća kada kraljevina Hrvatska silom prilika ulazi u uniju s Ugarskom i zatim u svojevrsnom diskontinuitetu trajati sve do austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom s 19. na 20. stoljeće. Tada i grb Rame (ruka sa sabljom) postaje službenim grbom BiH. Heraldički dugo se za to nije znalo, niti je svijet imao vremena za to iz raznih razloga, osim u krugovima koji su se bavili takvim pitanjima naslijeđa, jer je kotar Prozor za vrijeme dvaju Jugoslavija bio znatno izoliran čak i guran pod domet srpskih kraljevskih kuća (dinastija). – No o tome možebitno nekom drugom prigodom.
Vratimo se stoga na temu. Ovo ”slučajno otkriće” stare gradine (Gradca) iz Domovinskog rata, a danas značajno raščišćeno kako je u lošem stanju bilo prije petnaestak godina, može se svesti u ravan ranokršćanskih biskupija i crkava u Mostaru (Cim) i Solinu (Salona, 6-8. stoljeće). Na to su mi još prije sedamnaest godina kroz prepisku i razgovore ukazivale osobe iz Zagreba i Zadra, a od kojih bi napomenuo prof. književnika Rajka Glibu, svećenike don Pavla Crnjca i fra Antu Marića, gosp. Borisa Alabandu koji je najizravnije rekao kako bi se u Rami na ovom dijelu trebali nalaziti ostaci biskupije (Bistue Vetus) na starome rimskom putu iz Primorja prema Bosni i Panoniji. Vjerojatno se radilo o određenom sjedištu ili štićenom naselju uz put s popratnim sadržajima za putnike, trgovce pa i hodočasnike. Taj put vodio je preko visoravni Narentae, Ramae (Krančićko polje) do centralne Bosne (Bossine). Ostaci tog gorskog puta mogu se vidjeti i nedaleko Uzdola gdje postoji i lokalitet u narodu zvani „rimski most“. Već sam pisao o tome u nekoliko navrata i seriji članaka u Večernjem listu (bh. izdanje, kolovoz i listopad 2011.) kao i na portalima, no danas bi se dotaknuo općeg značaja ove lokacije i graditeljskog kompleksa za narodnu kulturu, identitet, obilježje kao i ukupnu ponudu domaćoj i svjetskoj javnosti.
Uz postojeće radove na iskopavanju i zaštiti, koji su u tijeku i zasigurno takve napore treba pozdraviti, lokalitet na uzvisini skupa s okolišem trebalo bi dodatno zaštititi te možda krenuti dalje prema formiranju muzeja Ramskih starina u kojem bi pod jednim krovom bili objedinjeni nalazi iz ranog i kasnijeg srednjovjekovlja pa sve do 20. stoljeća. Već je jedan muzej u Gornjoj Rami na Šćitu kojeg su organizirali franjevci no on je etnološkog tipa, no ovaj bi bio javna ustanova od općeg značaja, zaštitna i kroz kulturni-turistički prikaz na (srednjo)europskoj razini. Takvih primjera muzeja ima u Hrvatskoj. Unatoč poteškoćama s kojima se menadžment općine susreće, s obzirom na visinu proračuna novca za to bi se moglo pronaći, ali općinske vlasti morale bi izaći malo iz svoje zatvorenosti pa i otvorenog zanemarivanja konstruktivnih prijedloga izvana – pogotovo od naših ljudi onih tj. onih koji su potekli od iz tog kraja. Ovako se doima kako ih zanima uglavnom vlastiti politički interes i pomodarstvo zvanja stranaca stručnjaka izvana valjda kako bi se oni učinili nezaobilaznim figurama ”na razini”. To se ne može izbjeći, i u tome im je saveznik zaborav ili zametanje istine, ali bi trebalo ipak imati određene mjere i osjećaja kako se ne bi stvorila sasvim druga (vještačka) slika. Nije to ”od jučer” i zapravo govori o stanju duha u hrvatskim krajevima, dakle razjedinjenosti jer jedni su eto naklonjeni Mostaru, drugi pak Sarajevu ili Zagrebu, treći pak pokušavaju naći neku svoju autonomiju, polu-privatluk, itd. Znatan broj ljudi ili publike je i potpuno nezainteresiran za ovakva pitanja, pa su stvari godinama „takve kakve jesu“ – premda je oduvijek u Ramskom kraju u sklopu seoskih zajednica pučka kultura, tradicija, folklor i pripovijedanje u odabranim krugovima bilo vrlo izraženo sve do ’90-tih godina prošlog stoljeća. Dakle posvećivala se pažnja za razliku od današnje socijalne slike kad su na ulicama naših gradova zavladale društvene mreže, smartphonei i slušalice u ušima.
Uz to treba se naći načina i za zaštitu Prozorske kule na južnom ulazu u grad (oštećena u oba protekla rata, 1942-44. i 1992-94.) jer su kule jedan od simbola Hercegovine i Herceg-Bosne. O tome je lijepo pjesnički pisao Vlado Puljić oslikavajući tamošnje krajolike, a ispjevao Ranko Boban u pjesmi: Kad stigneš u Ljubuški. Hercegovina doista ima društvenih, kulturnih i vizualnih potencijala, samo trebamo im posvetiti pozornosti i pažnje. Jedan je od takvih ”novih-starih” lokaliteta i Gradac u Rami.
mr. sc. Matej Škarica