Ante Brešić plemeniti Mikulić
Nove generacije ne zanima totalitaristički diktat pogleda na NDH, već istina proizašla kroz objektivno i slobodno istraživanje. Je li danas vrijeme da napokon pristupimo ovoj temi objektivno kroz prizmu historiografije ili moramo sačekati još koju godinu dok se ne umirove ili umru posljednji relikti totalitarnog komunističkog režima?
Revizija je osnovna metoda ne samo povijesne, već i drugih srodnih znanosti. Svaki novi izvor i dokaz zahtjeva reviziju postojećih saznanja i pogleda. Politizacija povijesti nije novitet zbog značajnog utjecaja povijesti na suvremeni život i društvo. No politizacija mora jamčiti obostran prostor, a ne jednoumlje kroz ideološki teror. Stoga nedavni pozivi i zaključci udruženja totalitarnog karaktera (tzv udruge antifašista i radikalno lijeve organizacije) o reviziji pomalo čude, jer su osnovnu povijesnu metodologiju proglasili nepoželjnom.
Značaj 10. travnja 1941. i istraživanje NDH ne može se određivati kroz prizmu jugokomunističkog režima! Veseli me što za 15 godina na 100. godišnjicu moći ćemo slobodno bez ideološkog pritiska i totalitarnog narativa pristupiti temi, lišeni generacije iz Jugoslavije koja danas vrši ideološki pritisak na historiografiju. Možda se iščuđavaju zanimanju mladih za povijest, nešto što su prije koje desetljeće podupirali danas kude, zašto? Jer mlade ne zanima pogled na povijest iz prizme totalitarnog jednoumlja, već zaključak kroz objektivnost i slobodno istraživanje.
Uistinu je otužno da 85 godina nakon uspostave NDH, pogledi prema povijesti nisu dirigirani slobodom znanstvenog istraživanja, već zahtjevima samoproglašenih komesara s ljevice. Te grupacije polagano s vremenom odumiru, a povijesti ostavljaju svoju baštinu jednoumlja po čemu ćemo ih pamtiti. Uistinu otužan “amanet” da ništa nisu stvorili, niti vrijednost navoda u suvremenim radovima, već nasljeđe totalitarnog jednoumlja.
Crkva uistinu kao tisućljetna moralna vodilja našeg naroda i čovječanstva dala nam je najbolji uvid u društvo. Jednako je dala hvalu i kritiku, ali i moralni imperativ da razaznamo dobro od zla, onoga hvale vrijednoga od onoga sramotnoga. Tu svakako trebamo navesti i naše prelate kao što su nadbiskup bl. Alojzije Stepinac i Ivan Šarić. Oba imena čiji život je ostavio velik zalog u vjeri (od moralne teologije do prvog suvremenog prijevoda Biblije). Zato možda i najbolji sud nam daju oni kada traže da jasno odvojimo pojam NDH kao Hrvatske države i time valjane težnje hrvatskog naroda, od ustaške vlasti koja je podređena kritici kao i svaka druga vlast.
“Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se Narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Alojzije Stepinac (tijekom političkog suđenja 1946.)
ABM