Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Na misi 18. svibnja kojom je započeo svoju petrovsku službu, papa Leon XIV. pozvao je na jedinstvo i ljubav kao odgovor na previše rana uzrokovanih mržnjom, nasiljem, predrasudama i strahom od onih koji su drugačiji, te istaknuo kako čezne za Crkvom koja je kvasac za pomireni svijet. I već dan poslije, nakon – neki misle – povijesnog telefonskog razgovora Donalda Trumpa i Vladimira Putina, američki je predsjednik, veličajući „ton i duh“ dvosatnog kontakta s Kremljem kao znak kako pregovori o prekidu vatre mogu odmah početi, iznio ideju da novi Papa bude domaćinom razgovora.
Kad stvari ne idu nabolje
„Vatikan, koga predstavlja Papa, izjavio je da bi bio vrlo zainteresiran za posredovanje pregovorima“, obznanio je američki predsjednik, čime bi se zapravo, ukoliko sve bude kako navješćuje, kompenzirao fijasko istanbulskog summita na koji je Putin poslao drugu postavu pregovarača. Jasno je to i europskim čelnicima koji su odmah, čim im je sugovornik ruskog predsjednika (oduševljeno) prenio sadržaj povijesnoga (…) razgovora, pozdravili poruku američkog predsjednika da je Papa zainteresiran za domaćinstvo razgovora Rusije i Ukrajine u Vatikanu. Istina, Vatikan nije (još) službeno potvrdio da Papa stoji iza takve ponude.
No, 14. svibnja u vatikanskoj Dvorani Pavla VI. na događaju posvećenom Jubilarnoj godini 2025., Leon je kazao kako će osobno učiniti sve kako bi zavladao mir te da je Sveta Stolica uvijek spremna pomoći u približavanju sukobljenih strana kako bi se „suočile, razgovarale, i kako bi narodi ponovno pronašli nadu i dostojanstvo koje zaslužuju – dostojanstvo mira“. Što su vatikanisti ocijenili velikim diplomatskim istupom novog (američkog) Svetog Oca.
Tim se Leonovim istupom vjerojatno rukovodila Giorgija Meloni kada je vrlo pozitivnim ocijenila spremnost Rimskog biskupa odigrati posredničku ulogu te je i izrazila spremnost Italije da dā svoj doprinos. Stanoviti oprez Vatikana zapravo je razumljiv budući da se na sve što dolazi od Svete Stolice sluša s osobitom pozornošću i – komentira.
Primjerice, kada je papa Franjo kazao kako je pregovaranje hrabra riječ te to protumačio, u biti, logikom: „Kad vidite da ste poraženi, kako stvari ne idu najbolje, morate imati hrabrosti za pregovore“, naišao je na brojne osude, poglavito iz Kijeva. Odbacujući Papin prijedlog o prekidu vatre, Volodomir Zelenski kazao je kako se Sveti Otac bavi „virtualnom medijacijom“, a njegov je šef diplomacije Dmitro Kuleba kazao da nikada neće kapitulirati te – bijesno! – poručio Vatikanu da obrati posebnu pozornost na svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu.
Hrabrost bijele zastave – ipak
Istovremeno, poljski je šef diplomacije Radoslaw Sikorski poručio Rimskom prvosvećeniku: „Što kažete na to da, za ravnotežu, potaknete Putina da smogne hrabrosti i povuče svoju vojsku iz Ukrajine. Mir bi odmah nastupio bez potrebe za pregovorima.“
Sve se to – pa i ova poljska banalnost! – događalo u ožujku prošle godine kada se najavljivala ukrajinska, sad već famozna, kontraofenziva, pa su „hrabrost bijele zastave“ i nužnost pregovara o prekidu rata s Rusijom, o kojima je govorio Franjo, anatemirani s gotovo svih adresa svjetske diplomacije. Okolnosti su sada drugačije pa je, eto, Zelenski uoči nedavnog istanbulskog summita u Tursku došao prije svih, nadajući se kako će se tamo pojaviti i – Putin…
Tako je Zelenski, nakon telefonskog razgovora Trump – Putin, novinarima otkrio kako Kijev sa saveznicima dogovara pregovore na „visokoj razini“ između: Ukrajine, Rusije, SAD-a, Europske unije i Velike Britanije, kao dio nastojanja da se rat u Ukrajini završi što prije.
Mogući domaćini pregovora bili bi: Turska, Vatikan ili Švicarska. Zelenski je otkrio kako je imao dva razgovora s Trumpom: Jedan prije njegova razgovora s Putinom, a drugi poslije, u kome su sudjelovali i lideri: Francuske, Finske, Njemačke te Europske unije.
Na popisu onih koji su krivi za ovakav rasplet našli su se: Emmanuel Macron, Keir Starmer i Ursula von der Leyen koje Lavrov optužuje da vrše pritisak na Trumpa kako bi dodatno pooštrio sankcije protiv Rusije
Već se tada, međutim, činilo kako dopisnici iz Moskve, a ni općenito mediji ne dijele američko oduševljenje glede dometa rečenih razgovora koji su se dogodili u potencijalno veselom ozračju – Putin se, naime, svome američkom sugovorniku javio iz, otkrila je ruska državna televizija, glazbene škole u Sočiju na obali Crnog mora. Gdje, doduše, nije bio (baš) na ladanju, nego u službenom posjetu tamošnjem edukacijskom centru. Odmah je procijenjeno kako će proces usuglašavanja teksta memoranduma o miru i prekidu vatre biti zamršen i za Moskvu i za Kijev, te kako ne može biti fiksnog roka.
Vrag je u detaljima
Što je, uostalom, izravno kazao i glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov. „Nema rokova niti ih može biti. Jasno je da svi ovo žele obaviti što je brže moguće, no, naravno, vrag je u detaljima“, povjerio je Peskov novinarima tumačeći iz, dakako, perspektive Moskve kako će nacrte, koji će biti razmijenjeni, sastaviti i ruska i ukrajinska strana. Tek potom slijede kompleksni kontakti kako bi se razvio jedinstven tekst.
Iz današnje perspektive, čak se i ovo „bit će ako bude“, doima kao dobra vijest. Jer, sredinom prošlog tjedna šef ruske diplomacije obznanio je kako su Putin i Trump, zapravo, uzalud trošili impulse nekoliko dana ranije. „Rusija odbacuje primirje u Ukrajini“, bio je kratak Sergej Lavrov naglasivši kako pristup „najprije prekid vatre, pa ćemo vidjeti“ nije ono na što će se Rusija upecati, već inzistira na tomu da se prvo moraju riješiti „korijenski uzroci“ rata. Nije pritom krio ni kako je proglašenje fajrunta (potencijalnog) primirja dobrim dijelom ruska reakcija na 17. rundu (?!) sankcija kojom je EU netom zaprijetila Moskvi. Na njegovu popisu onih koji su krivi za ovakav rasplet našli su se: francuski predsjednik Emmanuel Macron, britanski premijer Keir Starmer te predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen koje Lavrov optužuje da vrše pritisak na Trumpa kako bi dodatno pooštrio sankcije protiv Rusije. S Crvenog trga poručuju kako su već prošli kroz takve scenarije, pa to više ne žele.
Vratimo se, nakon svega, Vatikanu, kao potencijalnom mjestu mirovnih pregovora – mada se iz aktualne perspektive čak i (samo) primirje čini kao veliki diplomatski domet. Neki analitičari vjeruju kako to što je Papa Amerikanac može biti od blagotvornoga utjecaja na daljnji tijek pregovora Moskva – Kijev budući da je, jasno, i trenutačni glavni moderator: Amerikanac.
Papini viši interesi
Bojim se kako (samo) to nije neki argument budući da je Leonovo raspoloženje glede Trumpa na Franjinoj razini, a on se na Donaldovo spominjanje znao (samo) prekrstiti. Dakle, to što su zemljaci neće igrati naročitu ulogu. Ipak, treba kazati kako je Sveti Otac 9. svibnja primio u audijenciju potpredsjednika SAD-a Jamesa Davida Vancea s kojim je, još kao nadbiskup, imao prilično neugodan sraz po medijima, pa bi ovaj susret mogao biti signal kako je Papa zarad višega cilja spreman na dijalog s Bijelom kućom, usprkos svemu.
U tom je kontekstu Geopolitika News početkom svibnja podsjetila na ulogu koju je Sveta Stolica ranije imala u svjetskoj diplomaciji. Slijedom čega se naglašava doprinos pape Ivana Pavla II. i njegov utjecaj na poljski radnički pokret Solidarnost, sindikalni pokret predvođen Lechom Wałęsom, koji je ubrzo prerastao u pokret za slobodu i demokraciju. Istodobno, Papa je uspostavio bliske odnose s ključnim svjetskim liderima, američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i britanskom premijerkom Margaret Thatcher koji su s njim dijelili zajednički cilj okončanja hladnog rata i oslabljivanja sovjetskog utjecaja u svijetu. Američka administracija, piše Geopolitika News, ohrabrena Papinim stavovima, nastavila je s ekonomskim sankcijama i političkim pritiscima na SSSR, dok su i Vatikan i Zapad promicali ljudska prava i slobode. Sveti je Otac pružao potporu disidentima u cijelom Istočnom bloku, od Poljske do Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza, šaljući im poruku da nisu usamljeni. Jedan od najpoznatijih disidenata Vaclav Havel, češki književnik i kasniji predsjednik Čehoslovačke, izjavio je da je Ivan Pavao II. bio ključan inspirator za mirne promjene i demokratizaciju.
Uz to što treba podsjetiti i kako je Vatikan na početku pontifikata Ivana Pavla II. imao odnose s 84 zemlje, a na kraju s njih čak 179.
Povijesni kotač – unatrag?
Odnosi Moskva – Washington bili su za vrijeme Bidenove administracije gotovo hladnoratovski, otprilike na razini na kojoj su danas, odnosno već stanovito vrijeme, oni između Moskve i Bruxellesa. Ukoliko uistinu, kao što prijeti Lavrov, Kremlj odbaci pregovore o primirju, povijesni će se kotač vratiti unatrag. Što je u najmanju ruku uznemiravajuće.
Nerijetko se, međutim, kaže kako je Vatikan izmislio – diplomaciju. U prilično dramatičnim okolnostima treba se (i) u to uzdati i vjerovati kako će se Leonova čežnja za Crkvom koja je kvasac za pomireni svijet uistinu ostvariti te kako ćemo jednog skorog dana, nakon što sukobljene strane sjednu u vatikanske odaje, vidjeti „bijeli dim“.