Na portalu media.ba objavljen je intervju o neovisnom novinarstvu kojeg financira Europska unija s novinarom Viktorom Ivančićem. Dio tog razgovora vam prenosimo na našem portalu.
Nedavno, u kolumni u Novostima pod naslovom ‘Hitler iz našeg sokaka’ razmontirali ste stalnog kolumnista Slobodne Dalmacije Ivicu Šolu, kao zagovaratelja fašističkih metoda obračuna s ideološkim protivnicima. Koliko je u medijskim istupima ljudi poput Šole, urednika opskurnog zadarskog Hrvatskog tjednika Ivice Marijačića ili, na primjer, još jedne desničarske zvijezde Tihomira Dujmovića, riječ o stvarnoj ideološkoj tvrdoći, a koliko je na stvari nešto drugo? I što bi bilo to drugo? Može li ideologija biti čvrsta razdjelnica između dobra i zla?
To „drugo“ koje spominjete je, dakako, oportunizam. Većinu ljudi čisti oportunizam dovede u krilo ideologije koja je trenutačno dominantna i koja jamči bolje lične profite, pa ih to ipak ne mora činiti manje ideološki zadrtima. Neki od onih koje ste pobrojali, uostalom, u bivšem su režimu bili lojalni članovi jedine dopuštene partije. Sama ideologija ne može biti izvorište moralne ispravnosti ili neispravnosti, uz par iznimki, poput fašizma. Među pristašama komunizma možemo naći i Rosu Luxemburg i Staljina, dakle i dobro i zlo, ali baš svaki fašist je nitkov, bez obzira na motive koji su ga naveli da se takvim deklarira, jer je fašizam zločinačka ideologija. Drugim riječima: svatko tko odzdravlja na poklič „Za dom spremni“, ako ima makar minimalnu predstavu o tome što on znači, ne može biti ništa drugo nego moralna ništarija. Nitkovi iz nekih drugih svjetonazorskih sfera, pak, obično nastupaju u ime dogmi koje serviraju kao obvezujući ideološki destilat. Da ne bude zabune, ovo ne govorim kao ideološki indiferentna osoba: iskreno prezirem kapitalizam, smatram da bi taj poredak vrijedilo srušiti i vjerujem u mogućnost demokratskog socijalizma. Ali kada, s vremena na vrijeme, registriram dogmatsku zapjenjenost s „lijeve“ strane, žustre zahtjeve za cenzurom, zabranama ili otkazivanjima, blago se smrznem. Nikada ne bih mogao pristati na ograničavanje osobne slobode radi kolektivne odanosti Ideji.
Jugonostagiju kao važnu društvenu činjenicu izmislili su konvertiti koji žele svoju prošlost prikazati boljom, po aktualnim standardima, pa im treba alat koji ih čini što je moguće podobnijim u sadašnjosti ne bi li si tako osigurali prosperitetnu budućnost. No, feralonostalgija jest stvarna. Bi li Feral bio moguć u današnjoj Hrvatskoj i bi li njegovo postojanje imalo smisla?
Smisla bi svakako imalo, ako ne govorimo o konkretnome Feralu, već o nečemu poput njega. A da li bi bio moguć, to je već teža stvar. Medijsko tržište potpuno je drugačije nego u vrijeme kada smo mi pokretali list. Internet danas otvara prostor da se objavi što god se želi, ali sumnjam u mogućnost da profesionalni pogon takvoga tipa financijski opstane, bez marketinga i sponzora, dakle da novinari žive od toga posla. Ostalo bi volonterstvo, što je uvijek polovična i kratkoročna priča. Sistem se u svakom slučaju usavršio, pa rijetko mora posezati za izravnim nasiljem. A ipak, kako vrijeme ide, kontrola je sve snažnija. I sve je tako liberalno, slobodnotržišno i demokratski. K tome su i neugodne vrste istina kod nominalno demokratskih režima na sve nižoj cijeni. Tko ne vjeruje, neka se raspita kod Snowdena ili Assangea.