Piše: dr. Tomislav Jonjić
Simpatije koje Tuđman pokazuje prema Artukoviću nisu nužno simpatije prema ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Njega, naime, više muči velikosrpski karakter ne samo prve nego i druge Jugoslavije, zabrinjavaju ga protuhrvatske tendencije (koje stalno vidi i bilježi npr. i u slučaju proglašenja muslimana zasebnim narodom), a svjestan je stalnog ponižavanja i ucjenjivanja Hrvata umnožavanjem jasenovačkih žrtava. Suđenje Artukoviću argument mu je i dokaz i u toj njegovoj jasenovačkoj bitci, za koju osjeća i znade da je iznimno opasna i nadasve važna. Na par mjesta će spomenuti kako je svjestan da je diranje u jasenovački mit najopasnija zadaća koje se jedan povjesničar može dohvatiti.
No, i o ustaštvu Tuđman misli drugačije nego što je propisano. Iako dnevnik, kako sam reče, piše „ezopovski, samo s pola otvorenosti“, on se u rujnu 1974. zgraža kad čita udžbenik „Političke uprave Saveznog sekretarijata za narodnu obranu za društveno-političko obrazovanje vojnika i mornara JNA“ koji su napisali general-pukovnik Stjepan Domankušić i pukovnik Milivoje Levkov. Primjećuje, naime, da u tom službenom priručniku za pripadnike JNA vlada velikosrpski duh, koji se ogleda i u tome da u njemu nema „ni riječi o tome da je ustaški pokret, kao izraz hrvatskog ekstremističkog odgovora na velikosrpski hegemonizam, nastao nakon skupštinskog atentata na vodstvo hrvatskog nacionalnog pokreta i nakon uvođenja 6-siječanjske diktature“, i da se kasnije u toj knjizi donosi „jezivo svjedočanstvo o zločinima ustaša, a da ništa nije prethodno rečeno o zločinima nad hrvatskim pukom u Kraljevini Jugoslaviji.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 143.-144.)
Tri godine potom, 27. srpnja 1977., u svom dnevniku on ne primjećuje da se tog dana slavi tzv. Dan ustanka naroda Hrvatske odnosno BiH, ali bilježi kako je pročitao francusku knjigu o „ustašama – teroristima iz idealnih pobuda“. Bilješka glasi: „Michel Lespart: Les Oustachis – Terroristes de l’ideal, Paris 1976., str. 282. Jedna od rijetkih knjiga na francuskom i uopće na nekom svjetskom jeziku u kojoj se pozitivno piše o hrvatskom nacionalnom pokretu.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. I, str. 345.) Ne bi se reklo da se iza formule „hrvatski nacionalni pokret“ krije neka strašna i načelna osuda, zar ne?
A kad 24. veljače 1978. čita neku Đilasovu knjigu, Tuđman bilježi: „Čitam Đilasa: ima hrabrosti da prizna, hotimice, i one tamnije strane svog ratovanja; npr. da je na glavi zarobljenog Nijemca slomio pušku, a onda ga dokrajčio, prerezavši mu grkljan!! Ne u borbi, u samoobrani, već zarobljenika, a čovjek je, vjerojatno bio čak i vezan…“
Tuđman tu ne staje, nego nastavlja: „Ali kakova je onda razlika između tog i takvog čina, tj. između Đilasa i drugih komunista, koji su se od Đilasa razlikovali pretežito po tome što nisu imali njegovu intelektualno-ideološku naobrazbu, već izrazitije životinjske instinkte, i recimo ustaša, čije zločine već Đilas osuđuje kao najbestijalnije pojave ovoga svijeta i drugoga svjetskog rata?! Ili su se možda grkljani mogli opravdano klati radi života Jugoslavije i komunizma u ime moralizma, a nisu se smjeli (klati) radi života Hrvatske?!“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. I., str. 387.-388.)
Osuđuje on, dakle, zločine i jednih i drugih, ali – zar ne kaže posve jasno, u čije su ime i s kojim ciljem zločine činili jedni, a u čije ime i s kojim ciljem su ih činili drugi? I zar sve to na kaže jasno u dnevniku za koji stalno strepi da će pasti žbirima u ruke? U dnevniku koji na svakoj stranici pokazuje koliko mu je Hrvatska već 1970-ih ispred Jugoslavije… (Nastavit će se)