Piše: Josip Milić
Hrvatska država nije nastala za stolom, niti u kabinetima međunarodne diplomacije. Nastala je u rovovima, u krvi, u razrušenim gradovima, u koloni prognanika, u masovnim grobnicama i u hrabrosti običnih ljudi koji su stali pred daleko jačeg neprijatelja. I upravo zato toliko boli kada se na današnjim “antifa” skupovima pojavljuju simboli pod kojima su:
razoreni Vukovar, Škabrnja, Ravno…
ubijeni civili, žene, djeca i starci,
spaljena hrvatska ognjišta,
vođene brutalne agresije opravdane retorikom “oslobođenja”.
Njihov cilj nije braniti antifašizam, nego prebrisati Domovinski rat kao temelj hrvatske državnosti. A kad izbrišeš temelj, kuća se ruši. I tu hrvatski narod mora reći: dosta.
U Ustavu Republike Hrvatske, u članku 135., stavku 2., stoji kristalno jasna zabrana bilo kakvog povratka u jugoslavensko državno zajedništvo. To nije samo pravna odredba. To je zavjet palih branitelja, zakletva naroda i temelj hrvatske državne samostalnosti. A danas, 35 godina nakon pada Jugoslavije, ponovno gledamo kako se pod izlikom “antifašizma” pokušava rehabilitirati sve ono od čega se Hrvatska izborila osloboditi.
Jugoslavija je mrtva – ali njezini nostalgičari još uvijek dišu
Već je odavno jasno da “antifa” u Hrvatskoj nije ništa drugo nego političko utočište onih koji ne mogu prežaliti propast Jugoslavije. To je zadnji rov obrane jedne poražene ideologije. To je skupina koja smatra da je hrvatska država nastala “slučajno”, da je Domovinski rat “zavijena trauma”, a da bi se hrvatski narod trebao vratiti pod okrilje balkanskih konstrukcija.
Ali hrvatska Hrvatska im poručuje jasno:
Jugoslavija je mrtva. I ostat će mrtva.
I nitko je neće oživjeti, ma koliko marširali, vikali, lijepili etikete i prepisivali udžbenike. Ono što je izboreno u krvi, neće pasti zbog šačice glasnih aktivista, medijskih manipulatora i ideologa koji žive od izmišljanja neprijatelja.
Otvorena i beramna agresija
Na marševima tzv. antifa pojavljuju se simboli režima koji je progonio, zatvarao, ubijao i sustavno uništavao hrvatski narod: petokrake pod kojima su ginuli civili, četnička obilježja koja su u Domovinskom ratu ostavila crne tragove po Vukovaru, Škabrnji, Ravnom…
I nitko se od njih ne distancira – naprotiv, oni to nose kao zastave ponosa.
Poruke ispisane na ćirilici vrijeđaju hrvatsku državnost, hrvatske simbole i hrvatski narod, a sve prikrivaju mantrom o “borbi protiv fašizma”.
Protiv kojeg fašizma?
Protiv onoga koji postoji samo u njihovim glavama i izbornim kampanjama. Bio je ovo, po porukama s transparenata, klasični udar na hrvatsku zastavu i hrvatski jezik, bit hrvatskog identiteta.
“Antifa” kao politička batina protiv Hrvata
Za njih je fašist svatko tko voli svoju zemlju.
Fašist je branitelj.
Fašist je čovjek koji poštuje hrvatske simbole.
Fašist je netko tko odbija prihvatiti jugoslavensku mitologiju i komunističku laž o “osloboditeljima”.
Fašisti su navijači.
Fašist je, na kraju, svaki Hrvat koji odbija šutjeti.
To nije antifašizam.
To je ideološko nasilje, politički teror i pokušaj stvaranja nove moralne policije. To je projekt koji Dalija Orešković i slični promiču: borba protiv izmišljenih “ustaša”, dok istodobno otvoreno napadaju temelje hrvatske države. Obrazac je to koji antife po cijelom svijtu promiču. Američke “antife” proglasile su Charlie Kirka – čovjeka koji je bio izrazito miroljubivi kršćanski aktivist – fašistom, stavljajući mu time metu na čelo. I zbog te etikete, tog najgnjusnijeg moralnog linča je ubijen.
5.000 aktivista protiv 4 milijuna građana
Realnost je neumoljiva: na njihove “velike antifa prosvjede” jedva se prikupi par tisuća istih aktivista u nekoliko gradova.
Autobusi iz Srbije sve češće nadomještaju nedostatak domaćih simpatizera.
I ta manjina bi željela određivati što će misliti, govoriti i osjećati cijela nacija?
Da 5.000 ideoloških militantnih aktivista nameće ritam životu četiri milijuna ljudi?
Neće moći. Ne u ovoj državi. Ne nakon svega što je Hrvatska prošla.
Je li antifa opasnost za nacionalnu sigurnost?
U mnogim zapadnim državama antifa je već registrirana kao nasilni ekstremistički pokret. Ne zato što su “lijevi”, nego zato što sustavno ruše institucije, šire mržnju, potiču nerede, uništavaju imovinu i destabiliziraju društvo.
U Hrvatskoj, još nisu dosegli tu razinu, ali retorika koju koriste, simbolika koju nose i politički ciljevi koje otvoreno promoviraju – sve to jasno vodi u smjeru koji udara na same temelje hrvatske države.
Kad se neka skupina:
- otvoreno identificira s ideologijama koje su pobijeđene u Domovinskom ratu,
- relativizira ili negira komunističke zločine,
- širi mržnju prema hrvatskim simbolima i većinskom narodu,
- pokušava delegitimirati ustavni poredak,
onda je sasvim legitimno, i čak nužno, postaviti pitanje je li riječ o pokretu koji predstavlja sigurnosni problem, a ne o nekakvoj građanskoj inicijativi.