Piše: Josip Milić
Deklaracija Domovinskog pokreta o hrvatskoj Izbornoj jedinici u BiH ili vraćanju Herceg-Bosne bila je povod emisije Otvoreno. U njoj je osim hrvatskih političkih predstavnika bio i jedan gost iz Sarajeva.
Nastup potpredsjednika SDA Harisa Zahiragića u emisiji Otvoreno izazvao je brojne reakcije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nakon što je iznio niz oštrih političkih poruka.
Dok jedni Zahiragićev nastup vide kao obranu suvereniteta i ustavnog poretka BiH, drugi ga ocjenjuju kao dodatno zaoštravanje ionako napete političke atmosfere između različitih nacionalnih i političkih opcija.
Važno je pritom naglasiti da javna rasprava o odnosima Hrvatske i BiH, položaju Hrvata u BiH te mogućim reformama izbornog sustava traži smiren i argumentiran ton.
Je li poziv Zahiragića u jednu takvu emisiju bio pametan?
Čakija kao moralni autoritet
Kada se u Bosni i Hercegovini spomene ime Harisa Zahiragića, mnogi će najprije pomisliti na SDA, političke polemike i televizijske nastupe. No velik dio javnosti uz njegovo ime veže i nadimak koji ga prati već godinama – „Čakija“.
Nije taj nadimak nastao slučajno niti su ga izmislili politički protivnici preko noći. On je nastao mnogo prije nego što je Haris Zahiragić postao političar, zastupnik ili glasnogovornik bošnjačkog unitarizma. Nastao je zbog događaja iz njegove mladosti koji je ostao zabilježen u javnosti i koji se ni danas ne može izbrisati političkim priopćenjima i medijskim nastupima.
Danas se Zahiragić predstavlja kao moralni autoritet, tumač povijesti, ustava i međunacionalnih odnosa. Nerijetko dijeli lekcije Hrvatima, Srbima, međunarodnoj zajednici pa čak i vlastitim političkim protivnicima unutar njegove stranke. Problem nastaje kada čovjek koji drugima dijeli moralne prodike nosi teret prošlosti od kojeg se nikada nije uspio oprati.
Zanimljivo je kako isti politički i medijski krugovi koji svakodnevno prekopavaju biografije svojih neistomišljenika postaju iznimno osjetljivi kada se spomene prošlost Harisa Zahiragića. Tada odjednom slušamo priče o mladenačkim pogreškama, drugoj prilici i potrebi da se gleda u budućnost.
Posebno je zanimljivo promatrati kako se čovjek kojeg dio javnosti godinama naziva „Čakija“ prometnuo u jednog od najglasnijih političkih komentatora u državi. Gotovo da nema teme o kojoj nema mišljenje, nema političkog sukoba u kojem ne sudjeluje i nema televizijske emisije u kojoj ne pokušava objasniti kako bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati.
Politička agresivnost
No upravo tu leži paradoks. Što se više trudi predstaviti kao politička veličina, to više javnost podsjeća na nadimak koji ga prati. Jer politički autoritet ne stječe se glasnoćom, agresivnim nastupima ni stalnim dociranjem drugima. Autoritet se stječe vjerodostojnošću.
Zbog toga će mnogima Haris Zahiragić još dugo ostati manje poznat kao političar, a više kao „Čakija“. Ne zato što ga tako zovu protivnici, nego zato što je u politici teško pobjeći od vlastite prošlosti. Posebno kada se od drugih stalno traži suočavanje s njihovom.
U javnom životu vrijedi jednostavno pravilo: tko drugima dijeli lekcije, mora biti spreman da i njegova vlastita biografija bude predmet javne rasprave. A kada je riječ o Harisu Zahiragiću, ta rasprava očito još nije završena.
Što se pak tiče prava hrvatskog naroda na svoju izbornu jedinicu, nakon ove emisije to pravo će biti još teže izboriti mirnim političkim putem. Uostalom, svi važni zakoni u BiH su uvijek nametani, pa zašto to ne bi bilo i ovaj put. SAD su, očito je, zacrtale svoj pravac s kojeg ih neće skrenuti ni Britanci, ni Francuzi.