Piše: Žarko Lasić
Zanimljivo je kako se u Hrvatskoj gotovo svake godine obilježava neka nova obljetnica “prvog pucnja” u Drugom svjetskom ratu – i to gotovo isključivo pod pokroviteljstvom Srpskog narodnog vijeća. Upravo SNV često stoji iza tih svečanosti, kao da su Srbi u Hrvatskoj jedini i isključivi nositelji antifašističke borbe. No, simbolika toga govori mnogo više – jer ispada da su svi ti prvi pucnji uvijek bili usmjereni protiv bilo kakve hrvatske državnosti. A da im hrvatska samostalnost smeta, pokazalo se jasno i devedesetih godina.
U isto vrijeme, današnja politička i medijska scena preplavljena je osudama svake pojave slogana “Za dom spremni”, koji se bez iznimke proglašava fašističkim simbolom. No, kad bivši predsjednik Stipe Mesić pjeva ustaške pjesme – to se ne osuđuje. Kad Mile Kekin, bez povoda, izgovori isti slogan – nikome ne smeta. Zna se, kažu, da oni “ne misle hrvatski”.
Još je zanimljiviji slučaj nekih javnih osoba poput Zorana Pusića, koji često drži lekcije o fašizmu i mržnji, i njegove sestre Vesne Pusić, koja je godinama oblikovala politički diskurs. Njihov otac, Eugen Pusić, bio je sudac i natporučnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, aktivni sudionik režima koji je služio fašističkoj vlasti. I upravo iz takvog doma – ideološki i materijalno formiranog u sjeni NDH – dolaze djeca koja se danas predstavljaju kao najveći borci protiv fašizma.
Promijenile su se riječi koje koriste, prilagodili su se duhu vremena, ali pitanje ostaje: mijenja li se samo riječnik ili i duh kućnog odgoja? Ili je možda cijela ta “antifašistička” pozicija samo sredstvo za društveni utjecaj i materijalnu korist? Jer teško je ne primijetiti da antifašizam u njihovoj verziji često dolazi s pozicijom moći, medijskom pažnjom, udrugama, stipendijama, fondovima i mjestima u diplomaciji.
Sva sreća da je riječ o glasnoj manjini koja još uvijek vidi ustaše posvuda, ali naravno nikada ne smije uperiti prstom ni u koga konkretno. Ta skupina je ionako bez stvarnog sadržaja, a ubrzo će, kako stvari stoje, postati još tiša. Većina građana, kao i uvijek, ostaje tolerantna i šuti – ali i ta tišina ima svoje granice.
Izgleda da u današnjoj Hrvatskoj vrijedi jednostavno pravilo: što više napadaš vlastitu državu, povijest i identitet – to si prihvaćeniji, po mogućnosti i nagrađen. A oni koji istinski vole Hrvatsku i ne boje se to reći – bivaju označeni kao ekstremisti.