FRANJO TUĐMAN I HRVATSKA U DRUGOME SVJETSKOM RATU (26) – Desetljećima se (uglavnom poluglasno) spočitava Tuđmanu da je i sâm sudjelovao u pokoljima hrvatskih vojnika i civila u proljeće 1945. (jer, nažalost, nisu ni za te pokolje, a ni za one koji su se događali prethodnih godina, još od ljeta 1941., odgovorni samo „srbokomunisti“, nego su, ne samo u borbi protiv ustaškog režima, nego u razaranju države i u klanju političkih protivnika, u ime obnove Jugoslavije zdušno sudjelovali i mnogi „hrvatski antifašisti“).
Ne treba ovdje gubiti vrijeme na očevidno, pa je suvišno tumačiti, koja je svrha tih optužaba na Tuđmanov račun. Ne računajući činjenicu da su komunističke strukture i nakon 1990. uglavnom ostale netaknute – što ipak nije samo hrvatski slučaj, nego ga možemo pratiti i u drugim postkomunističkim državama (pa je možda prebrzo svu odgovornost za to gurati samo Tuđmanu u postole), drugih dokaza za tu optužbu dosad nisam vidio, a teško mi je vjerovati da oni dosad ne bi ugledali svjetlo dana.
Ipak: strpljeni – spašeni, pa čekajmo i dalje. U tom kontekstu valja u međuvremenu uočiti njegov dnevnički zapis od 6. kolovoza 1988.: „Prvi put išao cestom Maribor – Dravograd – Bleiburg. Kakve se sve istine kriju na tom povijesnom putu. Ne imah vremena da pođem do spomenika. A nije (još) ni vrijeme.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 266.) Poslije je to vrijeme „došlo“, ali – koliko znadem – Tuđman do spomenika kod Bleiburga nije nikad otišao. Bilo bi dobro da jest, jer bi time pridonio ozdravljenju hrvatskog društva.
No, kad se danas tzv. ljevica poziva na Tuđmana i tumači što jest, a što nije hrvatska vojska onog doba, i kad danas ranogajci (Možemo & SDP) odbijaju obnovu uništenoga mirogojskoga groblja hrvatskih vojnika, s obrazloženjem da tamo počivaju posmrtnu ostatci „ustaša, a ne hrvatskih vojnika“, onda pogledajmo što o tome doista govori jedan general JNA koji će postati predsjednikom Hrvatske. U povodu smrti svjetski poznatog dirigenta Lovre Matačića koji je umro u svojoj 85., Tuđman je, naime, u svoj dnevnik 11. siječnja 1985. zapisao: „I dakako: prije toga hrvatski mučenik: poslije rata (1945.) osudiše ga čak na smrt zato što je bio glavni kapelnik hrvatske oružane sile; kao takav pukovnik NDH.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 138.)
Nije, dakle, Matačić, kao domobranski pukovnik glazbene struke, glavni ravnatelj simfonijskog orkestra Poglavnikova tjelesnog sdruga (PTS) i glavni inspektor glazbenih ansambala Hrvatskih oružanih snaga, za Tuđmana nikakav „ustaški“ ili „domobranski“ časnik, nego je „glavni kapelnik hrvatske oružane sile“. Hrvatske, a ne kineske ili nepalske. Jednako rječit, ako ne i rječitiji, Tuđmanov je dnevnički zapis iz prethodne godine.
U dnevniku je 6. siječnja 1984., dok je bio na odgodi izvršenja zatvorske kazne (i prije nego što je u studenom te godine uvjetno pušten na „slobodu“) zapisao sljedeće: „U Londonu je na II. programu BBC dana posebna emisija o izručenju hrvatske vojske i pučanstva, što se povlačilo iz NDH, pri kraju (sic!) 1945., od Engleza jugoslavenskoj vojsci, za što bijaše osobno odgovoran Macmillan, budući predsjednik britanske vlade; spominje se broj od 26.000 ljudi, koji su uglavnom stradali.“ .“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 11.) Brojka je, dakako, preniska, ali je ovdje važno nešto drugo. Tim atributima, dakle, Franjo Tuđman, bivši general JNA, opisuje sučeljene strane u svibnju 1945.: s jedne je strane „hrvatska vojska i pučanstvo“, nasuprot njih je „jugoslavenska vojska“.
Treba li dodatno tumačenje? Pametnomu, rekao bih, ne treba, jer će on i bez tog tumačenja vidjeti da vojnu silu kojoj je kao bivši general Jugoslavenske armije i sâm pripadao, Franjo Tuđman u svome privatnom dnevniku, pisanom iz vlastitih pobuda i za vlastite potrebe, ezopovski, samo dopola otvoreno, ne naziva „antifašističkom“, nego ju ispravno zove – jugoslavenskom, a njezine ratne protivnike: hrvatskom (hrvatskom!) vojskom. No, to nije sve… (Nastavit će se)