Bivši predsjednik brežiške Udruge boraca Anton Cizel možda je posljednji izravni svjedok poratnih likvidacija.
Odlučio je javno progovoriti, pa njegovo hrabro svjedočanstvo ima iznimno povijesno značenje za slovensko društvo koje je još uvijek, ili možda čak sve više, opterećeno naslijeđem revolucionarne mržnje. U svjedočanstvu nedavno objavljenom na Televiziji Slovenija, Anton Cizel prisjetio se ubijanja zarobljenika s Teharja tijekom ljeta 1945. godine, kada je bio starješina jedne od baraka prepunih mladih ljudi, žena i mladića s područja Slovenj Gradeca i Velenja.
Anton Cizel hrabro se borio u partizanima te je primio čak četiri odlikovanja za hrabrost i zasluge za narod. Sudjelovao je u brojnim borbama:
„Bilo je bolno gledati kako mladići ginu u borbama, pa i moj prijatelj. Više ga nije bilo. Stavili su mi ga na rame i odnio sam ga na groblje.“
Prisjeća se kako je nasilja bilo mnogo već tijekom rata, pa i među samim partizanima:
„Ako bi se netko nekome i najmanje zamjerio, to je mogla postati velika zamjerka. A onda bi rekli: ‘Trinaesti bataljun’ – i bio bi strijeljan.“
Starješina barake na Teharjama
Stvari su postale još gore nakon završetka rata, kada je nastupio mir, ali je upravo tada započeo najkrvaviji val ubijanja. Sa svojom je postrojbom raspoređen na Teharje, gdje je bio odgovoran za čuvanje jedne od baraka prepunih civila koje su potom odvozili na stratišta.
„To su bile žene, mlade žene, majke, mladići od 18 ili 20 godina. Vozili smo ih u Mostec kod Dobove. Tri puta sam bio u pratnji kao zapovjednik straže. S obje strane kolone bili su protutenkovski rovovi. Tamo su ih strijeljali. Žene su plakale, bile su mlade, imale su djecu kod kuće. Samo je jedan čovjek povikao: ‘Živio Tito!’ Samo jedan.“
Anton nije želio gledati. Na pitanje tko su bili ti nesretni ljudi i sjeća li se njihovih lica, odgovara:
„Naravno da se sjećam. Bili su to domaći ljudi, Slovenci. Mogli su uhititi bilo koga, krivog ili nevinog. Nije bilo ispitivanja, nije bilo suda. Metak – i gotovo. Tako je bilo.“
Ta su ga ubojstva duboko obilježila. Morao je pratiti nesretnike dok su ih autobusima odvozili s Teharja na mjesta smaknuća.
„Natovarili smo ih u autobus. Stajali su jedan uz drugoga tako gusto da među njih nisi mogao gurnuti ni prst. Pitali su: ‘Kamo nas vodite?’ Rekao sam: ‘Idete raditi na jedno imanje.’ Kad smo stigli tamo, kod Rokove crkve stajala je jedna četa s lopatama na ramenima. Tada su zarobljenici shvatili što će se dogoditi.
Strašno, strašno. Ja ne bih mogao ubijati.“
Ubijanja su se događala nakon rata, tijekom ljeta 1945. U jednom autobusu bilo je oko sedamdeset ljudi, potpuno naguranih. O podrijetlu žrtava Anton kaže:
„Bile su to Slovenke iz Velenja, Slovenj Gradeca i okolice. Pitao sam ih: ‘Zašto su vas zatvorili?’
Odgovarale su: ‘Ne znamo, ne znamo…’
Možda je neka bila trgovkinja kod Nijemaca ili Kočevara, možda konobarica. Zbog takvih stvari su ih zatvarali. I sve je završavalo isto.“
Ljudski odnos prema zarobljenicima
Anton Cizel odrastao je u kršćanskom duhu. Iako je bio prisiljen izvršavati dužnosti u partizanskoj službi, prema zarobljenicima je pokazivao ljudskost i pomagao im koliko je mogao. Dok su još bili na Teharjama, potajno ih je posjećivao i zajedno su pjevali stare slovenske narodne pjesme. To je, kaže, bio jedini lijek protiv straha i užasa logora.
„One su pjevale, a ja sam bio uz njih. Stražaru sam rekao da nikoga ne pušta unutra. Među zarobljenicama bile su i majka te dvije kćeri prezimena Preskar. Imali su trgovinu i imovinu. Navodno su ih zbog toga zatvorili.“
Anton im je čak uspio dostaviti paket, riskirajući vlastitu sigurnost. Ubrzo je stigla zapovijed da se zarobljenici iz njegove barake odvedu u smrt. U jednoj je baraci bilo više od 150 ljudi.
Huda Jama i teret savjesti
S ljudima koji su odlazili u smrt susretao se i ranije. Jednom je bio stražar na kamionu koji je prevozio zarobljenike u Hudu Jamu, gdje su umirali zazidani.
„Umirali su danima. Nije bilo zraka.“
Na pitanje tko je vozio zarobljenike u Hudu Jamu, odgovara:
„Slovenci. Osim mene bila su još dvojica u pratnji. Nitko više.“
Tada je imao čin vodnika. Željeli su da nastavi vojnu karijeru u Jugoslavenskoj armiji.
„Htjeli su da idem na tečaj i postanem zastavnik.“
No jedva je čekao demobilizaciju, koju je napokon dočekao u listopadu 1945. godine. Pokušali su ga nagovoriti i da se pridruži miliciji, ali je odbio jer mu je, kako kaže, bilo dosta oružja. Na njegovu odluku snažno je utjecalo ono što je vidio na stratištima.
„To ostaje. Je li to teret? Strašan teret. Još uvijek čujem plač. Kad su ih ukrcali u autobus, nitko nije znao da ide u grob. Nitko. Ali kad su stigli u Brežice i vidjeli četu s lopatama, tada su znali. Plač, plač, plač… Autobus se tresao od njihova plača kada su shvatili kamo idu.“
Prisjeća se i zarobljenih Hrvata te razgovora s jednim od njih:
„Za uspomenu mi je dao lančić i križić. Odlazili su u smrt. Jadnik nije bio ni za što kriv, samo je morao biti vojnik. Ni mi Slovenci nismo bili krivi, ali smo morali biti tamo. Za nas nije bilo izlaza.“
Sin Milan i pitanje pomirenja
U očevu svjedočenju važnu je ulogu imao i njegov sin Milan, koji mu je pružio podršku kada je odlučio progovoriti za emisiju „Pričevalci“ na TV Slovenija. Milan je razvio posebnu osjetljivost za teme koje kod njegova oca bude bolna sjećanja.
O pomirenju govori iskreno i zrelo:
„Pomirenje nije moguće ako kažemo: zaboravimo prošlost. Moramo si natočiti čisto vino o prošlosti i s tom istinom krenuti u budućnost. U prirodi čovjeka i društva jest da se ne može ući u proces pomirenja bez suočavanja s činjenicama. Svako prikrivanje, svako iskrivljavanje činjenica vodi samo nastavku stanja koje nikamo ne vodi.“
Tek kada budemo spremni prihvatiti činjenice onakvima kakve jesu, bez obzira na to koliko su bolne, moći ćemo govoriti o istinskom pomirenju.
Prvotno objavljeno u listu Družina.