Zanimljivo je kako određeni mediji u Bosni i Hercegovini, osobito oni bošnjačke orijentacije, gotovo svaku izjavu koja ne odgovara njihovom narativu automatski proglašavaju skandaloznom, neprimjerenom, protuustavnom ili čak antidejtonskom. Nije bitno je li izjava pravno utemeljena, smirena ili činjenično točna – važno je samo da dolazi “s druge strane”.
Primjerice, kada hrvatski ministar Grlić Radman izjavi da u Stocu ne postoje dvije škole, nego jedna škola s dva nastavna programa – što je administrativna i pravna činjenica – to se u određenim medijima odmah interpretira kao provokacija i razlog za osudu. A zašto? Jer ne odgovara narativu o diskriminaciji. Činjenice tu postaju sporedne.
Još je zanimljiviji slučaj s tzv. protuustavnim izjavama. Prijedlog HDZ-a o izmjeni izbornog zakona, koji godinama nije riješen ni politički ni pravno, mediji proglase protuustavnim, iako se Ustavni sud BiH o tome još nije očitovao. Tko su onda ustavni suci – novinari i kolumnisti?
Što se tiče “antidejtonskog ponašanja”, tu se ulazi u još dublju sferu proizvoljnosti. Dejtonski mirovni sporazum svi spominju, svi se na njega pozivaju, ali gotovo nitko nije siguran postoji li originalni tekst i na kojem jeziku. Zbog loših prijevoda i tumačenja po potrebi, isti članak može značiti jedno Hrvatima, drugo Bošnjacima, a treće Srbima. A kad netko postavi pitanje tko ima pravo reći što je zapravo “antidejtonsko”, odgovora – naravno – nema.