Piše: Roko Šikić
Velikosrpska politika „srpskog svijeta” u fazi je provedbe!
Misli i izjave koje posljednjih mjeseci dolaze kroz medije i saborske rasprave nisu spontane, nisu „nadahnute trenutkom” i nisu slučajne.
Riječ je o novoj fazi, koordiniranom početku izravne provedbe programa zapisanog u strateškom dokumentu reinkarnacije velikosrpske politike, nastalom nakon sloma projekta vojne okupacije Republike Hrvatske. Dokument nosi poznato zlokobno ime, Memorandum SANU II.
Hrvatska je skupo, životima i razaranjima, platila prethodni dokument istog izvora i imena, Memorandum SANU, odnosno plan stvaranja velike Srbije razbijanjem Jugoslavije. Taj su plan krajem osamdesetih godina osmislili srpski intelektualci okupljeni u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Predvidio je temeljitu pripremu, realiziranu Miloševićevom politikom i organiziranjem tzv. „pobune Srba u srpskim zemljama”, uz sudjelovanje „istaknutih pojedinaca”, precizno koordiniranih dinamikom i sadržajem djelovanja.
Sve je eskaliralo otvorenom agresijom na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu, te kratkotrajnim ratom u Sloveniji.
Slomom agresije i porazom 1995. nastupilo je privremeno zatišje, no Srbi od nauma nisu odustali. Pod okriljem iste krovne institucije nastao je novi dokument, Memorandum SANU II.
Opet isti obrazac, točke tog dokumenta „događale” su se i događaju upravo onako kako je u njemu zapisano. Sve aktivnosti kojima danas svjedočimo u političkom, medijskom i stvarnom prostoru, na ulicama gradova, brižno su usklađene.
Pripremu terena godinama je sustavno provodio Milorad Pupovac sa svojom mrežom u SNV-u i SDSS-u, a kulminacija je uslijedila u posljednjim mjesecima prošle godine. Pokrenuta je baražna vatra pod čednim imenom „promicanja srpske kulture”.
Organiziran je niz tzv. svetosavskih okupljanja na kojima se, pod krinkom folklora i pobožnosti, plasira poruka o „srpskim zemljama”, uz otvoreno svojatanje Dalmacije, Dubrovnika, Like, Korduna i Banovine. Posebno je drzak i bolan bio pokušaj demonstracije uskrsnuća velikosrpstva kroz simboliku pripremljenu za izložbu u Vukovaru. Taj je pokušaj, srećom, spriječen, tapravo je samo odgođen.
Neću ovdje nabrajati i potkrepljivati snimkama i citatima sve što je izgovoreno i uprizoreno u fazi pripreme terena za izlazak na ulicu i u javni prostor udruženih projugoslavenskih (povijesno točnije rečeno velikosrpskih) i prosrpskih aktera aktualne društveno-političke scene. Ipak, podsjećam na izložbu u Zagrebu posvećenu koautoru Memoranduma SANU, čije su otvaranje pohodili gotovo svi oni koji danas pune novinske stupce blateći Hrvatsku i Hrvate, uz snažnu medijsku logistiku. U toj kronologiji zbivanja nema slučajnosti.
Pupovac je u međuvremenu nestao iz središta pozornosti. Svoju je ulogu odradio. Pojavit će se ponovno, no sad su na redu drugi, agresivno političko i parapolitičko djelovanje, djelovanje ulice, izvan okvira klasične parlamentarne borbe. Vrijeme je za marševe. Za nove „ratnike” i „ratnice” za ostvarenje tzv. srpskog svijeta.
Dovoljno je pogledati izjave, parole i njihovu zapanjujuću usklađenost u vremenu, prostoru i porukama – sve to na rubu, ili s onu stranu zakona. Pitanje je što rade sigurnosne službe? Prate li te ljude, njihove međusobne veze i izvore financiranja djelovanja? Prate li kontakte, susrete i suradnju s istomišljenicima iz susjednih zemalja zaraženih velikosrpstvom? Najporaznija je činjenica da se znatan dio aktivnosti koje se trenutno zbivaju financira novcem Republike Hrvatske, iz proračuna koji bi trebao služiti razvoju i blagostanju države, a pretvara se u vlastitu suprotnost.
Notorna Dalija Orešković, Savo Štrbac, cjelokupna struktura stranke Možemo! i niz tzv. javnih osoba idu toliko daleko da dovode u pitanje samu izvorišnu osnovu nastanka i postojanja suverene Republike Hrvatske.
Čitateljima ostavljam da se, oslanjajući se na vlastita sjećanja na Domovinski rat i žrtvu hrvatske mladosti i naroda, sami odrede prema težini i naravi takvih istupa. Umjesto bilo kakve daljnje „rasprave”, kao jedini i konačni odgovor navodim završne rečenice preambule Ustava Republike Hrvatske, najvišeg pravnog i političkog akta ove države:
„Republika Hrvatska nastala je na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.).”
Sve izvan toga i protiv toga nije političko mišljenje, nego osporavanje ustavnih temelja Republike Hrvatske – protuhrvatsko djelovanje, inozemno i tuzemno.
SOA. DORH. USKOK.
Glavni državni odvjetniče Turudiću — što čekate?