Evo imam potrebu da prokomentiram istup splitskih veterana SDP-a, posebno jer se u svojoj izjavi pozivaju na Dražena Budišu, čovjeka koji mi je 1971. bio politički uzor. Kod ovakvih analiza uvijek promislim da će me netko smatrati zagovornikom neke političke stranke pa opet napominjem ja nisam u ni jednoj političkoj stranci, dragovoljac sam Domovinskog rata, dip.ing. brodogradnje radio u škveru, bio poduzetnik a sad sam obični umirovljenik bez ikakvih beneficija.
Nedvojbeno je da stranka Centar danas predstavlja najveću prijetnju za preuzimanje biračkog tijela SDP-a, pa s nevjericom gledam na odluku veterana SDP-a da u drugom krugu lokalnih izbora za gradonačelnika Splita otvoreno podrže Ivicu Puljka – osobu koja im je u prošloj kampanji nemilosrdno srušila kandidata i dodatno devastirala njihovu ionako oslabljenju stranku.
Pitam se, koliko dubok mora biti ideološki očaj, a koliko snažna averzija prema svakoj stranci s nacionalnim predznakom – ne samo prema HDZ-u – da bi netko podržao političkog oportunista koji nije ni autentični ljevičar, ni socijaldemokrat, već produkt političke mimikrije? Puljak je ljevici pristupio iz čistog oportunizma – javno se odrekao Boga i domoljublja ne iz uvjerenja, već da popuni politički vakuum nastao krizom SDP-a. Njegova se politička uvjerenja, gledajući povijest, mijenjaju kako vjetar puše.
SDP-ovi veterani to jako dobro znaju. Znaju i da je Puljak pjevao ustaške pjesme, znaju da nema veze s ideološkom ni programskom ljevicom. Unatoč tome, u drugom krugu ne samo da ne apstiniraju, već ga gorljivo podržavaju – ne zato što im je blizak, nego zato što im je ostao kao jedina nada.
I onda se još usuđuju pozivati na Dražena Budišu – čovjeka koji ih je 2000. doveo na vlast, da bi ga odmah potom izigrali na predsjedničkim izborima i podržali Stipu Mesića, notornog političkog akrobata koji je, usput rečeno, također pjevao ustaške pjesme, ali “za njihovu momčad”. A upravo su ti isti ljudi, 30 godina ranije, kao partijski drugovi Ivice Račana, Budišu utamničili zbog hrvatstva. Očito, u njihovoj percepciji nisu problem pjesme nego tko ih pjeva.
Danas su pravila jasna: sve će ti biti oprošteno – i pjesme, i prošlost, i politički grijeh – ako se odrekneš vjere, nacije, vrijednosti Domovinskog rata i ako postaneš najglasniji protivnik svega što miriše na domoljublje. U tom slučaju, „Partija“ će ti po hitnom postupku izdati oprost.
Kako drugačije zaključiti nego da su veterani SDP-a tek tužan podsjetnik na staru Partiju, onu kojoj je osobni interes uvijek bio iznad naroda i domovine. I zato danas podržavaju čovjeka koji simbolizira sve ono protiv čega je prava socijaldemokracija nekada imala hrabrosti ustati.
Nemam ništa protiv socijaldemokracije – dapače, smatram da su takve stranke potrebne u svakoj demokraciji, pa i Hrvatskoj. No ta stranka mora izići iz okvira bivše Partije, iz sjene vlastitih veterana. Možda je Matijević taj pomak koji SDP traži. Vrijeme će pokazati.
Davor Karninčić