Nakon još jednog, čini se, neuspjelog pokušaja mirovnih pregovora u Istanbulu, dojam je da je čitava stvar s ratom u Ukrajini ostala u diplomatskom ćorsokaku.
Mnogi se sada pitaju što se dobilo sjedanjem za isti stol s Putinom, pri čemu naročito europski mediji i političari žele na Trumpa prebaciti krivnju za ovaj navodni fijasko. No, to bi mogao biti samo prvi dojam. Zar nije samo do prije mjesec dana riječ “pregovori” bila zabranjena u kontekstu rata u Ukrajini i Putina? Tako piše Borislav Ristić za Večernji list.
Nije li do jučer bezuvjetna predaja i povlačenje bila jedina mantra koja se ponavljala kao diplomatski stav kolektivnog zapada u odnosu prema Rusiji? Nisu li Ukrajinci taj kolektivni stav čak pretočili u zakon kojim se zabranjuju direktni pregovori s Rusima? Možda djeluje kao ironija, ali od takvog isključivog stava, danas smo došli u situaciju u kojoj se rusku stranu optužuje za nedostatak dobre volje i neiskrenost u pregovorima. Medijski tribuni koji su do jučer prozivali kao “putinofila” svakog tko bi samo aludirao na traženje diplomatskog – a to uvijek znači kompromisnog – rješenja s Rusima, danas su frustrirani što ne vide nikakav napredak u pregovorima.
Veliki diplomatski uspjeh Donalda Trumpa
Ono, pak, što nitko ne želi glasno izgovoriti jest to da je samo dovlačenje Rusa i Ukrajinaca za pregovarački stol već izuzetan diplomatski uspjeh. A taj uspjeh možemo pripisati jedino Trumpu, bez obzira na to je li do toga došao pukim slučajem ili planom. Ionako je definicija uspjeha iskorištavanje prilika, a Trump je ovdje iskoristio rusku ponudu da bi dobio nešto za što su svi govorili da se nikad neće dogoditi.
Najbitnije za eventualno mirovno rješenje za Ukrajinu jest to što sada imamo situaciju u kojoj su Ukrajina i njezini zapadni saveznici odustali od maksimalističkih zahtjeva. Jer, kada pristanete na pregovore, jasno je da ste spremni za kompromis, koji je uvijek ključ za diplomatsko rješavanje krize. Morate sami biti spremni nešto ponuditi za nešto što želite.
Jasno je kako je tu u najtežoj poziciji Zelenski, jer njemu možda i doslovno život ovisi o tome hoće li se rat nastaviti ili će doći do mirovnog rješenja. Zbog toga je i odlučio sam predvoditi delegaciju u Istanbul, ali ne zato što jako želi mir, već da bi imao kontrolu nad opstrukcijom ove mirovne inicijative. Nije mogao odbiti pregovore, iako ih iskreno ne želi, pa je morao doskoči ovoj situaciji.
U slučaju ukrajinske kapitulacije, Trump neće biti kriv
Problem je, dakako, i u okolnosti da je isključivi stav kolektivnog zapada “bezuvjetna predaja ili…” postao neodrživ zbog situacije na terenu, gdje i najoptimističnije analize daju ukrajinskoj vojsci šest mjeseci do godinu dana do sloma. Zato su Ukrajinci i Europljani išli s inicijativom o primirju prije pregovora jer je Ukrajincima potrebno vrijeme da reorganiziraju svoje redove, što su Rusi odbili.
Trumpov poziv Zelenskom da prihvati Putinov poziv na pregovore bio je sjajan pregovarački potez, prije svega za njega samog. Sada se on pojavljuje kao posrednik između dvije sukobljene strane, čime je promijenio situaciju koju mu je ostavila prethodna administracija. Trump zna kako će svako rješenje ukrajinskog sukoba koje isključuje ruske tenkove u Kijevu biti njegova pobjeda, a on spasitelj Ukrajine. Trump se, tako, izvukao iz zamke u kojoj se našao kada je ušao u Bijelu kuću.
Imao je dva izbora – da nastavi Bidenovu politiku financiranja posredničkog rata protiv Ukrajine i bude kriv ako Ukrajina bude poražena, ili da prekine podršku Ukrajini i preuzme ulogu mirovnog posrednika. U slučaju ukrajinske kapitulacije, on neće biti kriv, krivicu će snositi drugi. Po ovom možemo zaključiti i kakav kraj rata očekuju u Bijeloj kući. Pitanje je samo na koga će pasti krivica.