Romano Bolković
Ja mislim da će Slaven Bilić ponovno postati izbornik reprezentacije upravo zato što je kao trener ostavio vrlo skroman trag. Ozbiljan klupski ili reprezentativni uspjeh iza sebe nema, ali to u ovom slučaju nije presudno.
To mi je palo na pamet onoga trenutka kad sam ga vidio u ulozi regionalnog televizijskog voditelja. Jer u imaginariju hrvatske postjugoslavenske elite regionalizam nije geopolitička činjenica, nego ideološka vrijednost. Jugoslavenski kulturni prostor predstavlja se kao izraz kozmopolitizma, dok se hrvatski nacionalni identitet sustavno patologizira kao provincijalizam, zatvorenost ili „desni populizam“. To je stara kolonijalna matrica: vlastiti identitet prikazati kao problem, a tuđi okvir kao emancipaciju.
Današnja hrvatska reprezentacija razbila je upravo tu matricu. Ona nije samo uspješna sportska momčad. Ona je postala simbol politički nepoželjnog oblika hrvatskog samopouzdanja. Zato predstavlja ozbiljan problem kompradorskoj klasi koja već tri desetljeća kulturno i medijski upravlja Hrvatskom te je posljednjih godina ideološki relej regionalizma, odnosno jugoslavenstva.
Riječ je o sloju koji je tijekom tranzicije ekonomski profitirao, a politički i kulturno prihvatio logiku posredništva između domaćih interesa i nadnacionalnih centara moći. Odbacivši ideologiju, zadržali su asete. U medijskom prostoru, koji je velikim dijelom pod kontrolom vlasničkih i uređivačkih struktura izvan Hrvatske, regionalizam je odavno postao zadana ideološka matrica, a jugoslavenski kulturni okvir njezina poželjna politička posljedica.
Problem je u tome što je reprezentacija izmaknula toj matrici. Nitko nije planirao dva svjetska odličja, masovne dočeke, eksploziju nacionalnog samopouzdanja ni činjenicu da su igrači i izbornik bez kompleksa počeli javno govoriti o vjeri, domovini i identitetu. Nitko nije računao s desecima tisuća ljudi na trgovima, s otvorenim svjedočenjem vjere igrača, s Dalićevim inzistiranjem na zahvalnosti Bogu ili s činjenicom da reprezentacija danas proizvodi više nacionalne kohezije nego gotovo sve državne institucije zajedno.
Nogomet je postao mjesto na kojem se hrvatski nacionalni identitet afirmirao bez isprike i bez posrednika.
To je za kulturne upravitelje Hrvatske postalo nepodnošljivo. Reprezentacija je postala najveći preostali izvor spontanog hrvatskog identiteta, potpuno izvan njihove uređivačke i ideološke kontrole.
Zato se čeka kraj ove generacije. Odlazak Modrića. Odlazak Dalića kao prilika za svojevrsni „reset“. Ne zato da bi reprezentacija bila bolja, nego da bi bila politički bezopasnija. Da ponovno postane obična sportska selekcija, lišena simboličkog naboja, nacionalne emocije i javne vidljivosti vjere. Da se hrvatski patriotizam vrati u kulturno prihvatljive okvire: malo navijanja, malo folklora i nimalo ozbiljnog identiteta. Po mogućnosti, vratiti reprezentaciju u okvir politički sterilnog sportskog proizvoda, lišenog nacionalne emocije i kulturne težine.
U tom smislu Bilić je gotovo idealan izbor. Njegova trenerska biografija ne obećava kontinuitet uspjeha, ali obećava kontinuitet prihvatljivosti. A to je, iz perspektive onih kojima je reprezentacija postala politički i kulturni problem, važnije od rezultata.
Jer cilj više nije osvojiti medalju. Cilj je spustiti reprezentaciju na razinu obične sportske selekcije, kako bi prestala biti jedno od rijetkih mjesta na kojima se hrvatski identitet javno iskazuje bez zazora.
Bilić zato nije recept za uspjeh.
On je recept za normalizaciju.
A to je, za one kojima je hrvatska reprezentacija postala politički problem, daleko važnije od rezultata.