Pater Mijo Nikić za naš je portal objasnio kada treba potražiti psihološku pomoć, kako odabrati psihologa, kako razlikovati duhovne od psihičkih problema te što je doista ‘strah Božji’
na društvenim mrežama sve mora izgledati savršeno ljudi nerijetko skrivaju dublje probleme, kako zbog toga da ne bi ispali ‘nesavršeni’, tako i zbog straha da ih se ne bi proglasilo ‘čudnima’, ili nešto gore od toga. Ova stigma među vjernicima nosi još jednu nijansu, a ta je da se nerijetko smatra kako osoba koja pati od, primjerice, depresije jednostavno nema dovoljno povjerenja u Boga. Kad bi takva osoba imala više vjere, smatraju neki, ne bi imala nikakvih poteškoća na polju mentalnoga zdravlja. To, dakako, nije točno, a naš sugovornik, teolog i psiholog p. Mijo Nikić, objasnio je zašto.
Pater Mijo već dugi niz godina pomaže osobama koje imaju psihičkih i(li) duhovnih poteškoća te sam priznaje kako je važno, a ponekad i zahtjevno, precizno odvagnuti kakva je pomoć osobi potrebna. Osim o mentalnome zdravlju, pričali smo i o važnosti emocija za vjeru, stvaranju slike o Boge, kao i o društvenim stresorima koje posljednjih godina čine da sve više ljudi traži njegovu pomoć.
Što najčešće izaziva psihičke ili duhovne tegobe kod ljudi danas, s kakvim Vam se problemima ljudi najčešće obraćaju i kako im najbolje pomoći?
Što se tiče psihičkih tegoba česti su panični napadaji straha. Iznenada, bez nekog vidljivog povoda, ljudi osjećaju strah da će se nešto loše dogoditi , da će umrijeti, da će poludjeti. Neki imaju noćne more, snove koje ih proganjaju – tu se radi o potisnutim psihotraumama doživljenim nekada u prošlosti, ali duboko potisnutim, slikovito rečeno zamrznutim, koje se znaju same od sebe ili u stresnim situacijama aktivirati i približiti svijesti. One uzrokuju veliki strah da će se nešto loše dogoditi. U takvim slučajevima je prva pomoć ljudima potaknuti ih da uključe razum i da razlikuju trenutni subjektivni doživljaj od objektivne stvarnosti. Objektivna stvarnost glasi: nema neprijatelja, nema povoda za strah koji osjećamo nego je on odjek strahova i trauma iz prošlosti. Kada to dođe u svijest već je moguće smiriti emocije i psihu jer su um, emocije i tijelo u komunikaciji. Ako um šalje informaciju da „nema opasnosti“, onda to djeluje na emocije i polako smiruje strah pa vrlo često nestaju i tjelesni simptomi.
Od psihičkih poteškoća tu su još opsesivno kompulzivna neuroza, prisilne misli koje mogu biti čak i svetogrdnog sadržaja i javljati se u najsvetijim trenucima. Tu je pomoć objasniti osobi da se ne treba osjećati krivom za te misli jer za ono što nije slobodno izabrano nema odgovornosti pred Bogom, bez obzira kakav je sadržaj tih misli. Takve misli su također rezultat potisnutih sadržaja: potisnuta srdžba, bijes ili potisnuta seksualnost znaju uzrokovati takve prisilne misli.
Što se tiče duhovnih problema već sam spomenuo opsesivno kompulzivnu neurozu koja može imati religiozni sadržaj. Ali ako je to psihički problem, a najčešće jest, onda to spada u razinu psihopatologije, odnosno poremećaja ličnosti – opsesivno kompulzivni neurotski poremećaj koji treba liječiti više psihoterapijski negoli duhovno. Primjerice, ljudi koji su skloni tome ispovijedat će se možda i nekoliko puta dnevno kako bi uklonili krivnju zbog prisilnih misli, ali neće riješiti svoj problem jer on nije izvorno duhovne naravi, nego psihološke ili psihičke. U takvim slučajevima treba potražiti psihološku, a nekada i psihijatrijsku pomoć da se psiha smiri, a onda će se steći veći mir na duhovnom području.
– Koji suvremeni fenomeni pogoršavaju mentalno i duhovno zdravlje ljudi?
Ono što utječe na poremećaje je moderni ubrzani način života u kojem treba uvijek biti dorastao situaciji, a to nije uvijek lako, kao i brza izmjena sadržaja i informacija preko društvenih mreža. Ljudi olako nasjedaju na vijesti koje mogu biti zastrašujuće, a koje je netko izmislio i pustio u optjecaj s namjerom da plaši druge ili radi osobnih interesa. Prva pomoć koja je dovoljna da udaljimo od sebe strahove uzrokovane takvim informacijama je da provjeravamo njihove izvore. Osim toga, bitno je i da sami ne sudjelujemo u širenju vijesti u čiju istinitost nismo sigurni. To što smo ih primili od nekoga nije dovoljan razlog da ih dalje širimo, posebno ako su zastrašujuće.
Ovdje valja istaknuti da je temeljna poruka evanđelja “Ne bojte se“. To je utjeha vjere koja nam je silno važna kad smo preplašeni bilo zbog objektivne situacije ili zbog subjektivnog doživljaja straha. U tome nam pomaže svijest da “Bog u svojim rukama drži našu sudbinu”, ili što Isus kaže “Ne bojte se, ja sam s vama”. Tko je uvjeren u tu istinu lakše podnosi i lakše izađe na kraj i s onim nevoljama koje su objektivne. Ključno je znati da postoji svemoćna sila koja me voli, koja je uza me, i to baš onda kad mi je najteže.
– Jedna od velikih trauma koje smo kao društvo prije nekoliko godina proživjeli je pandemija koronavirusa. Iako je to vrijeme iza nas, čini mi se da nisu sve rane iz toga razdoblja zacijelile. Koliko će se one još zadržavati s nama?
i onaj tko ga ima je mudar čovjek koji pazi kako živi da ne bi uvrijedio svojeg dobrog nebeskog Oca.
Treba se bojati onih koji nemaju straha Božjega. To su ljudi koji ne misle niti na Boga, niti na bližnjega nego gaze po drugima. S druge strane, oni koji se Boga boje i imaju pozitivni strah Božji, oni se trude da ne bi uvrijedili niti Boga niti bližnjega jer znaju da je Isus rekao kako se on poistovjećuje sa svakime tko je u potrebi i koga bi naše ponašanje moglo ugroziti.
– Strah je samo jedna od emocija o kojoj govorimo u kontekstu duhovnosti, ali ukupno gledano čini mi se da često propuštamo odgajati zdravu emotivnost. Koliko su emocije bitne za duhovnost?
Emocije su jako važne u našoj duhovnosti. Svoju vjeru trebamo izražavati i emocionalno, odnosno emocionalna nezrelost može nas spriječiti da imamo zdravu duhovnost. Biti emocionalno zreo znači znati prepoznati i kontrolirano izraziti svoje emocije. Kada emocije naučimo adekvatno izražavati onda one postaju naša snaga, ali ako ih se bojimo pa ih potiskujemo, onda one postaju naša sjena iz koje može nastati prisilna neurozu i opsesivne prisilne misli.
Zbog te važnosti već nekoliko godina provodimo Školu emocija za koju postoji veliki interes. U travnju započinjemo našu četvrtu školu pod nazivom “Kako izliječiti emocionalne i duhovne traume”. Cilj nam je pomoći polaznicima u prepoznavanju uzroka vlastitih psihotrauma i pomoći im da izađu iz njih, jer smo svi donekle istraumatizirani svojom prošlošću.
Postoje razne strategija kako dovesti potisnutu bol u svijest, ponovno proživjeti onu muku koja uzrokuje traumu i na taj način je zrelo integrirati u cjelinu ličnost. Tako trauma više nije strano tijelo koje nas može iznenada napasti u paničnim strahovima, nego muka koju prihvaćamo kao svoj križ. Takvim pristupom ja dominiram traumama i one me ne mogu izbaciti iz takta i ne mogu me zastrašiti.
Vrijednost ove škole je što ima interdisciplinarni pristup. Uzimamo u obzir što kaže psihologija, medicina, psihijatrija, filozofija, ali i što Bog kaže kroz duhovnost i teologiju. Uz mene sudjeluju još i dva psihijatra, profesori s KBF-a, kao i drugi stručnjaci koji će iz svojeg kuta dati savjet kako nadvladati traume. Osim predavanja, svaki susret završava s pola sata terapijske meditacije gdje u kontekstu Božje nazočnosti, molitve, kontemplacije izvagujemo svoje traume pred Bogom uvjereni da nas on oslobađa.