Hrvatski vojnik objavio je tekst o maloljetnim braniteljima, među kojima je bio i sadašnji ministar obrane Ivan Anušić.
Prema podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja, 2750 osoba bilo je maloljetno kada su stupili u obranu Hrvatske. Najviše ih je bilo s područja Osječko-baranjske (358), Vukovarsko-srijemske, Sisačko-moslavačke i Zadarske županije (po 250).
“Bili su djeca. Trebali su se brinuti o školskim zadaćama, prvim ljubavima i bezbrižnim ljetima. Umjesto toga, obukli su prevelike uniforme, nataknuli kacige koje su im padale preko očiju i uzeli oružje u ruke koje je bilo teže od njihovih mladih tijela. Oni nisu trebali biti vojnici. A ipak, kad je Domovina zaplakala, odazvali su se. S lažnim dokumentima, skrivajući godine, lagali su da su stariji – ne zato što su htjeli biti heroji, nego zato što nisu mogli gledati kako njihova Hrvatska krvari. Oči im još nisu stigle vidjeti svu ljepotu života, a već su morale svjedočiti njegovoj najstrašnijoj tami”, piše Hrvatski vojnik.
Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić jedan je od maloljetnih branitelja. A baš ih je njegova Osječko-baranjska županija dala najviše u ratu. U obranu Hrvatske otišao je sa 17 godina, iz srednjoškolske klupe. Vihor rata zahvatio je i njegov Antunovac, upravo na istoku zemlje započela je velikosrpska agresija i najteži napadi. Ni škola ni roditelji ni mlade godine nisu ga mogli zaustaviti da se priključi obrani Hrvatske.
”U tim trenucima kad je počeo rat u Hrvatskoj za mene nije bilo ni najmanje dvojbe da moram otići u rat i da moram braniti moje selo, moj dom, moju obitelj. Škola je mogla pričekati bolja vremena”, prisjetio se ministar Anušić. Od trojice braće upravo je on bio najmlađi, pa ga je obitelj, posebno majka, pokušavala odgovoriti od odlaska u rat. Najstariji brat Tihomir već se 1990. pridružio MUP-u, u ratu je bio i, nažalost poginuo, srednji brat Ante, a tada 17-godišnji Ivan nije nipošto htio propustiti, kako danas kaže, te prijelomne i povijesne trenutke za Hrvatsku.
Roditelji su, naravno, pokušali utjecati na mene da promijenim mišljenje, majka je bila posebno emotivna. Otac je razgovarao sa mnom na drugačiji način, pokušavao me uvjeriti da imam tek 17 godina, da moram nastaviti školu.
Shvatili su da neću promijeniti odluku i da ću, ako mi zabrane da se obrani priključim u svojem Antunovcu, u svojoj Slavoniji, otići negdje dalje na ratište”, opisao je kako su otac i majka ipak prihvatili njegov odlazak u rat. Tako je započeo ministrov ratni put. Na njega je, reći će, iznimno ponosan i nikad nije zažalio što je tako mlad uzeo pušku i obukao odoru Hrvatske vojske.
Mladost zamijenio neizvjesnošću
I dok mu je rat uzeo bezbrižno sazrijevanje, donio mu je životno iskustvo. Takvo iskustvo na poseban način izgradi čovjeka. Ministar otvoreno kaže da su mu godine provedene u ratu najteže u životu, ali svoj put nikada ne bi promijenio. U ratu je izgubio srednjeg brata Antu.
Poginuo je 16. prosinca 1991. kod Paulin Dvora kao pripadnik 130. brigade. Rat mu je odnio i nekoliko školskih prijatelja, a desetak ih je postalo teškim invalidima.
Anušić je cijeli rat bio na terenu, počeo je u 106. Osječkoj brigadi, nakon pada Antunovca, u prosincu 1991., početkom 1992. pridružuje se postrojbi Vojne policije s kojom odlazi na južno ratište u Dubrovnik. Slijedi Maslenica, pa kao dragovoljac odlazi u Mostar, zatim u specijalnu postrojbu MUP-a Orao i nastavlja svoj ratni put na Velebitu. Sudjelovao je i u akciji Bljesak. Iskustvo rata zauvijek ga je oblikovalo. Oblikovala ga je i vojska u kojoj je nakon rata ostao raditi još šest godina. Disciplina, ustrajnost, upornost…
Iz rata i Oružanih snaga izišao je bez ijednog čina, kao vojnik. Iskustvo rata; poznavanje vojničkog života i rada danas mu je posebno dragocjeno kada obnaša dužnost ministra obrane. Lakše prepoznaje i razumije potrebe vojnika. I uvijek će reći da biti vojnik nije posao nego poziv. Poziv koji se živi…, piše Hrvatski vojnik.