Piše: Vlado Marušić
Postoji li država u kojoj osuđeni kriminalci postaju najviši državni dužnosnici, pa čak i ministri u MUP-u, o onima na nižim razinama vlasti da i ne govorimo?
Postoji li država u kojoj jedan narod u četiri navrata parlamentarnih izbora drugome bira političke predstavnike, a ima namjeru to činiti i na idućim izborima?
Postoji li država koja ima tri člana predsjedništva, a svaki od njih bi trebao predstavljati jedan narod te države, dok sva trojica zastupaju isključivo interese svog naroda u tzv. „zajedničkoj državi“?
Postoji li država u kojoj se dogodi ubojstvo nevinih mladića i ljudi, a vlast preko svojih organa, ponajviše policije, koči istragu deset i više godina, iako se rješenje takvih slučajeva može pronaći u nekoliko dana?
Postoji li država u kojoj politički predstavnici sebi povisuju mjesečna primanja na preko 5000 KM, dok braniteljima nude tzv. „braniteljski dodatak“ u visini od 1,5 KM po mjesecu sudjelovanja u ratu, što ukupno ne prelazi 72 KM za cijelo vrijeme sudjelovanja u ratu?
Postoji li država u kojoj su branitelji primorani pravdu tražiti na ulici ili pred institucijama zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti, umjesto da su na vrijeme dobili svoja trajna i zaslužena prava iz rata?
Postoji li država u kojoj se najviši politički predstavnici jednog naroda nazivaju UZP-om ili ratnim zločincima, pa čak i ustašama, kao i njihovi generali, iako su branili svoja vjekovna ognjišta?
Postoji li država u kojoj su se sukobila dva naroda, a napadnuti narod prima u drugoj državi, koja je ujedno i njegova matična država, preko 500.000 pripadnika drugog naroda koji ga je napao u tom ratu?
Postoji li država u kojoj se tijekom rata dopušta izlazak i prolazak preko nje više od 500.000 pripadnika drugog naroda prema trećim državama, kao i transport oružja, opreme i hrane, pa čak i dolazak dragovoljaca iz trećih država koji će sudjelovati u napadima na napadnutu stranu?
Postoji li država u kojoj se službeno slave komunistički simboli i krvava zvijezda petokraka, pod kojom su počinjeni najveći zločini nad pripadnicima naroda koji ju danas slave?
Postoji li država u kojoj sadašnju vlast obnašaju pravni, ideološki pa čak i biološki nasljednici onih koji su činili zločine u Drugom svjetskom ratu, nakon njega i u Domovinskom ratu, iako su se barem dvije trećine pripadnika te države borile protiv takve ideologije?
Postoji li država u kojoj se kazneni predmeti protiv najviših političkih dužnosnika, zbog ratnih zločina i gospodarskog kriminala, desetljećima skrivaju u ladicama, pri čemu mnogi odlaze u zastaru?
Postoji li država u kojoj se strašni ratni zločini nad najvišim vojnim i političkim predstavnicima jednog naroda ne rješavaju ni nakon 30 godina, iako su počinitelji i nalogodavci poznati, dok se u slučajevima kada zločine počine pripadnici drugog naroda presude donose vrlo brzo, što ukazuje na očitu selektivnu pravdu?
Postoji li država u kojoj se međunarodna zajednica u pravilu priklanja jednoj strani, premda je i ta strana odgovorna za brojne i teške zločine?
Postoji li država u kojoj agresor, odnosno narod koji je napao druga dva naroda, bude „nagrađen“ s 49% teritorija te države, iako je trebao ostati bez teritorija?
Postoji li država u kojoj dva naroda slave uspjehe reprezentacija svojih matičnih država, dok treći narod slavi uspjehe države u kojoj živi i pritom zamjera drugima što ne čine isto?
Ukoliko nekome u svijetu nije jasno o kojoj je državi riječ, iako to zna barem 99% država, ipak ćemo je imenovati: to je tzv. BiH – ili „apsurdistan“, međunarodni protektorat, „bosanski lonac“, mrtvo slovo na papiru, „šugava zemlja“, „banana država“, koja postoji na papiru, ali ne i u stvarnosti, te će kao takva nestati poput plamena koji ugasi snažan pljusak koji joj dolazi u susret.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba