Perica Jurič
Oko obilježavanja Dana Europe, Dana pobjede Crvene armije i Dana oslobođenja Zagreba sukobljavaju se dvije odranije poznate strane, odnosno dvije koncepcije.
Jedna je demokratska: traži političke slobode, povijesnu istinu u metežu naslijeđenih arhiva i svjedočanstava iz socijalističke Hrvatske te osudu totalitarizama. Ona se naslanja na temelje europske civilizacije – od grčke kulture i rimskog prava do judeokršćanskih vrijednosti našega svijeta. Ništa manje od toga.
Druga koncepcija utemeljena je na nasljeđu komunizma, ali je usvojila i nove, često ekstremne ideje i poglede na svijet koji su, blago rečeno, neugodni. Ona stremi totalitarizmu i nesnošljivosti, a svojim ritualima više budi sjećanja na nacizam, iako slavi komunizam i komunističku pobjedu u kojoj su stradali mnogi nevini ljudi.
Za Tuđmana je Tito bio Hrvat
Dr. Franjo Tuđman u razdoblju godinu ili dvije prije osnivanja Hrvatske demokratske zajednice vodio je vrlo dinamičan život, ispunjen putovanjima u inozemstvo i brojnim domaćim sastancima koji su se održavali u njegovu stanu, a koji je bio pod stalnim tehničkim i fizičkim nadzorom.
Bio je vrlo obrazovan i informiran čovjek, otvoren za sve teme, ali postojan u vlastitom političkom kontinuitetu, uključujući i odnos prema tadašnjem sustavu vlasti koji je, unatoč kritikama, poštovao.
Jednom prilikom pitao me za osobno mišljenje o Josipu Brozu Titu. Rekao sam mu da je on za mene politički razbojnik. Nije se naljutio, ali mi je održao ozbiljnu pouku o Titu, koji je bio Hrvat i koji osobno nije vršio likvidacije, i slično.
Shvatio sam njegov pristup, ali sam i dalje podržavao Tuđmana nasuprot većini koja ga nije trpjela i koja ga je za svašta optuživala. Shvatio sam da će upravo svojim umjerenim pristupom političkim pitanjima hrvatske egzistencije biti prihvatljiv sugovornik tadašnjem CK SKH. Predstavljao je kontinuitet u svakom, osim komunističkom ideološkom smislu, što je demonstrirao i u Preambuli Ustava Republike Hrvatske iz 1990., koju je osobno napisao i u kojoj nije dopuštao izmjene.
Očito je to bio politički maksimum Tuđmanove ere, koju još uvijek živimo pod vlašću HDZ-a i Andrej Plenković kao njegova potpunog nasljednika i sljednika.
Međutim, prošlo je mnogo godina od donošenja toga Ustava i mnoga ranija rješenja danas traže raspravu i promjene, barem u svjetlu novih spoznaja ljudi koji danas žive u Hrvatskoj. Hrvatska više nije ista kao 1990. godine.
Upravo je pomirenje bila ključna riječ kojom je dr. Franjo Tuđman pridobivao simpatije i povjerenje javnosti. S jednakim poštovanjem govorio je o svim hrvatskim žrtvama, kojima se bavio cijeli život i zbog kojih je bio nepoželjan u društvu socijalističke elite.
Tražio je mir među živima i prestanak trijumfalizma ideologija koje su ionako doživjele svoje povijesne poraze.
To pomirenje dovelo je do stvaranja današnje Republike Hrvatske. Da su se tada odvijali unutarnji sukobi kakve danas neki nameću, Hrvatska bi bila potpuno paralizirana i prepuštena lešinarima koji bi je raskomadali, iselili i asimilirali.
Nacionalno pomirenje, ma koliko ga kritizirali i osporavali, ispunilo je svoju političku ulogu u godinama borbe za neovisnost.
U posljednjem ratu samo su rijetki Hrvati ubijali svoje sunarodnjake.