Piše: Josip Milić
Ime vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Ev. Šarića desetljećima se spominjalo s dodatkom riječi „crimen“ – zločin. Taj se izraz u poratnom komunističkom narativu odnosio na njegovu „krivnju“ što je tijekom Drugog svjetskog rata ostao u Sarajevu i nije se priklonio komunističkom pokretu, nego je kao crkveni poglavar priznavao hrvatsku državu. No, ako se ta riječ danas ponovo razmotri, postavlja se pitanje: u čemu je, zapravo, zločin jednog nadbiskupa koji je ostao uz svoj narod, svoju Crkvu i svoju vjeru?
Pastir naroda, a ne politički krivac
Nadbiskup Šarić bio je čovjek duboke vjere, pjesnik, prevoditelj Biblije na hrvatski jezik, i pastir koji je u vihoru rata ostao tamo gdje su bili njegovi vjernici. U trenutku kad su mnogi iz Sarajeva bježali, on nije napustio svoju nadbiskupiju. Smatrao je da je dužnost pastira ostati uz stado, ma kakva vlast bila. To nije bio čin političke podrške, nego čin vjerničke postojanosti.
Njegov „grijeh“ u očima komunista bio je u tome što nije proklinjao državu koja se tada zvala Nezavisna Država Hrvatska. No Šarić je u njoj vidio, ne zločin, nego povijesno ostvarenje stoljetne hrvatske težnje za slobodom – ne znajući, niti mogavši znati, da će ta država, kao i mnoge druge u ratnom kaosu, pasti u zlodjela pojedinaca i totalitarni sustav.
Propovjednik, ne političar
U optužbama protiv Šarića previđa se osnovna činjenica: on nije bio političar, nego svećenik. Njegove su propovijedi i pjesme bile izraz vjerskog i narodnog osjećaja, a ne političke ideologije. Kad je u stihovima pisao o Hrvatskoj, to je činio iz perspektive čovjeka koji je svjedočio rađanju države svoga naroda nakon dugog poniženja.
Danas se te riječi često vade iz konteksta, tumačeći ih kao veličanje režima. No Šarić nikada nije pozivao na mržnju, progon ili nasilje. Njegov je jezik bio crkveni i pjesnički, a ne politički i agitacijski.
Komunistička kleveta
Kada su partizani 1945. ušli u Sarajevo, nadbiskup Šarić bio je već u bijegu pred sigurnom smrću. Novi režim ga je proglasio ratnim zločincem – bez suđenja, bez dokaza, bez prava na obranu. Partizani su mu oduzeli imovinu, ime su mu izbrisali iz javnosti, a lik prikazivali kao simbol „klerofašizma“.
Taj je crni mit preživio desetljećima. Komunistički udžbenici i njihovi nasljednici učili su naraštaje da je Šarić bio „zločinac“, a nikada nisu pokazali nijedan dokument kojim bi dokazali osobno sudjelovanje u zločinu. Njegov jedini „zločin“ bio je – što je bio hrvatski nadbiskup u vrijeme NDH.
Zaboravljeni progonjeni starac
Nakon bijega iz domovine, Šarić je živio u progonstvu – u Austriji, zatim u Španjolskoj i na kraju u Argentini. Umro je 1960. godine u tuđini, daleko od Sarajeva u kojem je proživio najveći dio svoga života. Nije se branio, nije uzvraćao mržnjom. Umro je u molitvi, ostajući vjeran Crkvi i Bogu.
Njegova sudbina slična je mnogim hrvatskim crkvenim ljudima toga vremena – nepravedno optuženima, osuđenima bez dokaza, žrtvama ideološke mržnje koja je svaku ljubav prema Hrvatskoj smatrala zločinom.
Potreba za povijesnom istinom
Danas, kad se napokon može govoriti slobodno, valja reći da nadbiskup Ivan Ev. Šarić nije bio ratni zločinac, nego žrtva ratnih okolnosti i poratnih kleveta. Njegova je savjest bila čista, a njegova je dužnost bila duhovna, ne politička.
Vrijeme je da se ime ovoga biskupa vrati u crkvenu i kulturnu povijest hrvatskoga naroda – ne kao „krivca“, nego kao čovjeka vjere, pjesnika i svjedoka jednog tragičnog stoljeća.