, cilju i vrhovnoj zapovjednoj strukturi – jugoslavenski.){kind=link}
Iako su u redovima partizanskog pokreta sudjelovali mnogi etnički Hrvati, pa čak i cijele postrojbe sa snažnom hrvatskom većinom, ti Hrvati, iako etnički pripadnici hrvatskoga naroda, bili su politički Jugoslaveni.
Cijeli partizanski pokret bio je po svom misaoslovstvu (ideologiji), cilju i vrhovnoj zapovjednoj strukturi – jugoslavenski i sovjetsko-posrednički kvislinški, sa strateškim ciljem podvrgavanja Zagreba političkoj i vojnoj upravi Beograda, koji je tada već bio pod upravom Moskve.
Partizanski pokret je vođen komunističkom zamisli (idejom) obnove i učvršćenja Jugoslavije kao nadnarodnog (nadnacionalnog) socijalističkog saveza (federacije) te uspostavljanjem nepostojeće jugoslavenske narodnosti (nacionalnosti), a ne borbom za hrvatsku narodnu i državnu neovisnost od Jugoslavije i komunizma.
U konačnici, partizanska vojska – pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita – bila je glavni alat (instrument) za rušenje hrvatske države i uspostavu nove komunističke, jugoslavenske države, u kojoj je hrvatska narodna (nacionalna) suverenost ponovno bila potisnuta. Hrvatski narod je nakon rata izgubio državu, a dobio površinom jako smanjenu republiku bez stvarne samostalnosti u okviru autoritarnog i prisilnog saveza (federacije), saveza koju politički Hrvati nikako nisu željeli.
Napisao Robert Međugorac
Isto navodi AI i daje podatke o sastavu partizanske vojske po etničkoj pripadnosti.
Na početku (1941.) – nakon napada Njemačke i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju, KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) organizira oružani ustanak protiv okupatora i kolaboracionalsta. Ustanak se širio po svim krajevima, a sudjelovali su Hrvati, Srbi, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Muslimani (današnji Bošnjaci) i drugi.
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) – tako se od 1942. službeno zvala partizanska vojska, a od 1945. preimenovana je u Jugoslavensku armiju (JA). Dakle, bila je vojska cijele Jugoslavije, pod vodstvom Josipa Broza Tita.
HRVATI U PARTIZANIMA
Struktura nacionalnosti u partizanskom pokretu menjala se tokom rata (1941–1945), i postoje podaci iz jugoslovenskih posljeratnih statistika, vojnih arhiva i istraživanja povjesničara. Međutim, treba odmah naglasiti: precizni brojevi po godinama su predmet rasprava, jer su popisi rađeni retroaktivno, a u ratu su vođene i nepotpune evidencije.
Osnovno:
1941: Uglavnom su sudjelovali Srbi iz zapadne Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj i Sloveniji partizani su u početku bili malobrojni.
1942: Pokret se širi u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Srbi i dalje čine većinu, ali se uključuje i značajan broj Hrvata i Slovenaca.
1943 (poslije kapitulacije Italije): Veliki rast broja boraca u Dalmaciji, Sloveniji i Crnoj Gori. Učešće Hrvata i Slovenaca naglo raste.
1944–1945: Ulazak velikih masa novih boraca iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, a naročito nakon oslobođenja teritorija i mobilizacije. Tada partizanski pokret postaje u potpunosti jugoslovenski.
Roko Šikić