Opće je prihvaćeno da dolazi do zlouporabe Holokausta kada se njegova povijest i simboli koriste za ostvarivanje političkih ciljeva, opravdavanje određenih ideoloških agenda ili gušenje legitimne kritike i znanstvenih istraživanja. Oni koji traže suvremen primjer takve zlouporabe mogu ga, po mom promišljenom mišljenju, pronaći u Vodiću za nastavnike „Obrazovanje protiv antisemitizma, poricanja i iskrivljavanja Holokausta u Republici Hrvatskoj“, kojeg je objavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske 18. svibnja 2026. godine.
Hrvatski vodić navodi da je izrađen u suradnji s UNESCO-om. Međutim, smatram da je hrvatska verzija sadržajno slaba i štetna te predstavlja loš odraz UNESCO-ova vodića za nastavnike i zbirke nastavnih aktivnosti „Guide for Teachers and a Set of Lesson Activities to Support Efforts to Counter Holocaust Denial and Distortion through Education“, objavljenih početkom 2026. godine. Usporedba dviju publikacija pokazuje da dijele iznenađujuće malo izvan svoje navedene svrhe.
Dok UNESCO-ov priručnik naglašava kritičko razmišljanje, povijesna istraživanja utemeljena na dokazima te pažljivo prepoznavanje poricanja i iskrivljavanja Holokausta, hrvatska publikacija, po mom mišljenju, zauzima bitno drukčiji pristup. Umjesto poticanja otvorene znanstvene rasprave, ona poimence odbacuje nekoliko neovisnih povjesničara i istraživača, prikazujući ih kao nepouzdane, amaterske ili nedostojne vjerodostojnosti, premda se njihov rad temelji na opsežnoj arhivskoj građi i priznatoj povijesnoj metodologiji.
Čini se da hrvatsku Vladu i njezino Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih posebno zabrinjava činjenica da su ti istraživači tijekom proteklog desetljeća, oslanjajući se na dokumentarne dokaze i povijesne izvore, osporili dugogodišnje tvrdnje o broju žrtava koje su stradale u logoru Jasenovac, umjesto da prihvate naslijeđene narative.
Promatrano u tom kontekstu, smatram opravdanim ustvrditi da sam Vodić za nastavnike pridonosi zlouporabi povijesti Holokausta obeshrabrujući legitimno znanstveno preispitivanje povijesnog narativa o Jasenovcu koji je oblikovan tijekom komunističkog razdoblja Jugoslavije. Poznato mi je da su povjesničari i istraživači prozvani u Vodiću službeno zatražili njegovo povlačenje. Unatoč tome, publikacija je i dalje dostupna na mrežnim stranicama prikladnog dijela Vlade bez ikakvih izmjena, što upućuje na zaključak da je ova kontroverza daleko od završetka.
Ironično je da sam UNESCO-ov priručnik upozorava upravo na onu vrstu pseudoznanstvene argumentacije i neutemeljenih tvrdnji koje mogu iskriviti povijest Holokausta. Govoreći o krivotvorenim dokazima, navodi primjer njemačkog poricatelja Holokausta Ernsta Zündela, koji se pozivao na tzv. Leuchterovo izvješće tvrdeći da u plinskim komorama Auschwitza nema tragova Zyklona B. UNESCO pritom ističe da se Fred Leuchter predstavljao kao stručni kemičar premda nije posjedovao ni formalne znanstvene kvalifikacije ni priznatu stručnost u tom području.
U tom je svjetlu posebno upadljivo što hrvatski Vodić za nastavnike predstavlja povjesničara Ivu Goldsteina kao autoritativan izvor, a pritom prešućuje jedan od najkontroverznijih aspekata njegovih objavljenih tvrdnji o Jasenovcu.
Goldstein je mislim godinama tvrdio da je u Jasenovcu postojao „stroj za drobljenje kostiju“ (drobilica kosiju) kojim su uništavani posmrtni ostaci žrtava kako bi se prikrili razmjeri ubojstava. Ta je tvrdnja izazvala veliku pozornost javnosti prije nego što je kasnije napuštena. Potom je Goldstein priznao svoju „pogrešku“ i izjavio, otprilike, da „nije bila drobilica kostiju nego valjak“, da bi kasnije ustvrdio kako su Ustaše ekshumirale masovne grobnice, spaljivale tijela na velikim lomačama u Jasenovcu ili njegovoj neposrednoj blizini, a njihove kosti bacale u močvaru, u kojoj, kako je tvrdio, kosti nestaju bez traga.
Doista, na 20. stranici hrvatskog Vodića za nastavnike stoji:
„…Ustaše su iskapale leševe iz masovnih grobnica i spaljivale ih kako bi prikrile tragove (Goldstein, 2018.).“
Kada je prije samo nekoliko godina javno suočen sa znanstvenim prigovorom da se ljudske kosti ne mogu potpuno uništiti običnim spaljivanjem na drvenim lomačama, kao što je to moguće u krematorijima, Goldstein je, prema dostupnim izvješćima, tijekom gore spomenutog televizijskog nastupa ustvrdio da su preostale kosti bačene u obližnju močvaru, gdje su kasnije nestale.
Meni takvo objašnjenje više nalikuje mašti nekoga tko konstruira izmišljenu priču nego znanstveno utemeljenom i provjerenom povijesnom zaključku. Štoviše, takvi izvanredni napori da se neprestano iznalaze nova objašnjenja o tome kako su Ustaše navodno uništile ili pokušale uništiti dokaze svojih zločina već godinama truju društvenu i intelektualnu klimu u Hrvatskoj. Umjesto poticanja ozbiljnog, dokazima utemeljenog povijesnog istraživanja, takvi spekulativni narativi produbljuju društvene podjele, potiču nepovjerenje i obeshrabruju otvorenu akademsku raspravu. Time ne pridonose uravnoteženijem razumijevanju jednoga od najosjetljivijih poglavlja hrvatske povijesti dvadesetoga stoljeća, nego ga dodatno opterećuju.
Forenzička znanost pokazuje da hoće li se ljudski posmrtni ostaci razgraditi ili sačuvati stoljećima u močvarnim područjima ovisi o brojnim okolišnim čimbenicima, uključujući kemijski sastav tla, razinu kiselosti, uvjete podzemnih voda i količinu kisika. Goldstein nije ponudio koliko sam ja informirana nikakvo pa niti detaljno znanstveno objašnjenje tih čimbenika za močvaru u Jasenovcu o kojoj govori, niti se čini da ih Vodić za nastavnike kritički razmatra.
Umjesto toga, čini se da je hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih preuzelo ulogu moralnog arbitra, prepoznajući antisemitizam ondje gdje bi većina promatrača ustvrdila da ga nema, dok istodobno obeshrabruje legitimna povijesna istraživanja javnim diskreditiranjem znanstvenika čiji se zaključci razlikuju od službeno prihvaćenih tumačenja.
Obrazovanje o Holokaustu s pravom se usredotočuje na sustavni, od države organizirani genocid nad europskim Židovima i drugim skupinama žrtava. Njegova je obrazovna svrha razvijati empatiju, suzbijati predrasude i pokazati koliko su demokratske institucije krhke kada prevladaju mržnja i totalitarizam.
Obrazovanje o komunističkim zločinima ima drukčiju, ali jednako važnu svrhu. Ono proučava političku represiju, ideološke progone, totalitarnu vlast i masovna kršenja ljudskih prava počinjena pod komunističkim režimima. Obje teme pružaju neprocjenjive pouke o zlouporabi državne moći i zaslužuju ozbiljnu obradu u školskim kurikulima, utemeljenu na dokazima.
U Hrvatskoj, kao i u velikom dijelu nekadašnje Jugoslavije, tijekom posljednja tri desetljeća otkrivene su stotine masovnih grobnica koje sadrže posmrtne ostatke žrtava komunističkih zločina počinjenih tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Ta su otkrića dokumentirana arheološkim istraživanjima, forenzičkim analizama i povijesnim istraživanjima. Ipak, hrvatske škole tim zločinima i dalje posvećuju iznenađujuće malo ili nimalo pozornosti u usporedbi s opsežnim sadržajem posvećenim Holokaustu.
Šire gledano, obrazovni sustavi diljem svijeta sve više proučavaju zločine počinjene pod komunističkim režimima, poput onih u Sovjetskom Savezu, Maoističkoj Kini, Kambodži Pol Pota i drugim totalitarnim državama. Opseg takvog obrazovanja znatno se razlikuje. Neke jurisdikcije, uključujući američku saveznu državu Floridu, donijele su zakone koji propisuju da učenici moraju učiti o naravi i pogubnim posljedicama komunističkih režima. Hrvatska, unatoč obilju povijesnih dokaza unutar vlastitih granica, uključujući tisuće identificiranih žrtava i stalna otkrivanja novih masovnih grobnica, još uvijek nije uspostavila usporediv naglasak u obrazovanju.
Upravo u tom širem kontekstu smatram da hrvatska Vlada, preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, riskira zlouporabu obrazovanja o Holokaustu — ne time što poučava o samom Holokaustu, što je nedvojbeno nužno, nego time što ga koristi na način koji obeshrabruje legitimna povijesna istraživanja, dok istodobno odvraća pozornost od opsežnih i dobro dokumentiranih zločina počinjenih pod komunističkim režimom tijekom i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.
Zrelo demokratsko društvo trebalo bi imati dovoljno samopouzdanja da potiče otvorena povijesna istraživanja svih totalitarnih zločina utemeljena na dokazima. Obrazovanje o Holokaustu i proučavanje komunističkih zločina nisu međusobno suprotstavljeni. Naprotiv, oba su neizostavna ako budući naraštaji žele razumjeti kako ideologija, politički ekstremizam i nekontrolirana državna moć mogu dovesti do katastrofalnih povreda ljudskog dostojanstva.
Ina Vukić
Objavljeno: