Žarko Lasić
Četvrti svibnja u Jarama
Bio je četvrti svibnja, a u mojim Jarama, ovdje u srcu Hercegovine, slavio se blagoslov polja. Bio je to pravi dernek. Poslije ručka smo se spremali za šetnju, druženje i večernji izlazak, kako je to već išlo kod nas mladih.
No, tog popodneva sve se promijenilo. Stigla je vijest da je umro Tito. Odmah su nas sve, po nekakvoj službenoj dužnosti, rastjerali kućama. Ja sam tada bio tinejdžer i nije me previše bilo briga za to, ali su nas u školi učili da u tom trenutku moramo biti tužni. Pokušavao sam se praviti da mi je žao, gledao sam ljude oko sebe, ali sve je izgledalo više-manje isto.
Kada sam došao kući, ugledao sam na okupu staro društvo. Moj tata, Bilko, Lazar, Brato i strikan Miloš sjedili su, pijuckali domaću rakiju i smijali se. Bili su baš radosni. Pomislio sam da možda još ne znaju vijest, pa sam im prišao bliže. Tada sam kroz njihov smijeh čuo teške riječi. Psovali su ga i govorili: „Neka je crkao taj krvnik i smrad.“
Pravio sam se da ne čujem te psovke, pa sam im rekao:
– Tata, umro je Tito.
Oni su skoro prasnuli u smijeh. Tata je samo podigao obrve i onako usput rekao:
– U majku mu, a što ćemo sad?
Okrenuo se Bilki, Lazaru i Brati pa im namignuo, a meni dobacio:
– Nego, mali, ajde ti u kuću i donesi nam još jednu bocu. Treba pokojniku nazdraviti.
Tada se oglasio strikan Miloš. Onako na svoj poseban način, kroz zube je procijedio rečenicu u kojoj je bilo sažeto sve što su ti ljudi godinama nosili u sebi:
„Jeben ti đavla, ode!“
Oni koji su poznavali strikana Miloša, znali su točno što to znači. Nije to bio žal za čovjekom, nego duboka žal za nepresuđenim zločincem. Bila je to ljutnja što smrad odlazi, a da mu nitko na zemlji nije stigao suditi za sve što je učinio.
Otišao sam po rakiju, posve zbunjen. Kad sam se vratio, tata mi reče:
– Slušaj, mali, za velikim se ljudima ne žali, oni su ionako uvijek tu.
Ostali su samo potvrđivali: – Je, je, tako je.
Povukao sam se sa strane i slušao ih iz prikrajka. Tada sam prvi put shvatio da Tito uopće nije onakav kakvim su nam ga opisivali. Shvatio sam da nije bio dobar i da nam nije bio nikakav drug. Dok sam tako stajao, tata mi je prišao, stavio ruku na rame i tiho mi rekao ono što ću pamtiti dok sam živ:
„Gledaj i pamti, sine. Danas plaču oni koji su od njega živjeli, a mi se radujemo jer znamo tko smo. Ali zapamti dobro: ovo što čuješ za ovim stolom, ne smiješ reći naglas. Ne zbog naše sadašnjosti, nego zbog tvoje budućnosti. Budućnost se ne stvara galamom, nego razumom, odmjerenom pričom i strpljivošću. Čekaj svoje vrijeme, jer u našoj Hercegovini se ne plače za onima koji su ti uzimali slobodu.“
Tada sam shvatio sve. Te večeri u Jarama naučio sam više o povijesti i životu nego u svim školskim godinama dotad. Otišao sam u krevet znajući da istina nekad mora šutjeti da bi preživjela.