AKO NE ZNAŠ ŠTA JE BILO
U Zagrebu, tom šampionu urbane kulture, murala i otvorenih umova, svaki zid pjeva. I ne bilo što – pjeva Ako ne znaš šta je bilo. Doslovno. Ta pjesma je postala gradski soundtrack. E sad, ako je ne razumiješ – to je već tvoj problem. Jer, vidiš, pjesma je tu, ali je oni koji bi je trebali pjevati – ne pjevaju. Šute. Gledaju u pod, kao da je mikrofon zaražen. Prepustili su je “neprikladnima”, “ne njihovima”, pa sad njih podsjeća, a ove druge peče.
Ali zato na izborima nema zabune. Tamo pobjeđuju oni koji jako dobro znaju šta je bilo. Znaju, slave i uredno prepisuju recepte iz 1945.–1991. godine. Sve se lijepo poklapa – i estetika i ideologija. Možda zato i šute kad krene refren – jer im je to zapravo himna, samo s tuđim vokalom.
Vlast? Zovu je lijevo-liberalno-zelena. Zvuči kao smoothie od ideologija. A zapravo, to ti je Titova radna zadruga u recikliranom pakiranju, s PR agencijom u pozadini. I ne skrivaju to – otvoreno se kite idealima “reda i bratstva”, bez obzira je li riječ o liku, djelu ili romantičnoj magli Jugoslavije.
U međuvremenu, dok naši branitelji – oni koji su za ovu zemlju i ovaj grad krvarili – tiho odlaze, prešućeni i prezreni, grad velikodušno dijeli novac. I to ne za liječenje trauma, nego za performanse milovanja osoba. Jer, naravno, ništa ne spaja zajednicu kao javno maženje nepoznatih ljudi pod egidom “umjetnosti i uključivosti”. Grad zna što treba financirati – tamo gdje ima dodira, ima i nade. Samo ne za one koji su stvarno dodirnuli rat.
Pa moj Zagrebe – grade gdje svaki zid pjeva Ako ne znaš šta je bilo, a vlast se pravi da je to samo street art – ako je i od tebe, previše je.