Krajnji je domet glumca Oscar, sportaša olimpijska medalja, znanstvenika Nobelova nagrada, a hrvatskog antifašista postati srpski četnik. Jedan od rijetkih kojima je to uspjelo jest Goran Babić, čiju su smrt obilježili gotovo svi mediji u Hrvatskoj. Ispada, po većini tekstova, da je Babić bio neka “kontroverzna”, pa i tragična figura koja je život završila u progonstvu. U jednom tekstu čak se navodi da je uslijed atmosfere nacionalizma u Zagrebu 1991. otišao u Beograd. Pjesnik koji je možda malo ideološki zalutao na Slobinu stranu, negdje prema Gazimesatnu, ali je zapravo bio kritičar negativnosti u Hrvatskoj, poput nacionalizma. Odan ideji Jugoslavije, pa zar ga to čini izdajicom? Čak ga zovu “veliki hrvatski pjesnik” ili “pjesnik hrvatskog proljeća”. Potonje zbog pjesme “Gori li Hrvatska”, doživljene tada kao metafora hrvatskog nacionalnog buđenja, iako je Babić bio sve prije nego to. Bio je jedan od najzadrtijih progonitelja proljećara, ali i svojih kolega pjesnika i pisaca koji su imali imalo sluha za nacionalno pitanje Hrvata.
Sada uz njegovo ime svi stavljaju izraz “hrvatski književnik”, ali prije rata su ga zvali samo Književnik Goran Babić. Skraćeno, KGB. I taj nadimak govorio je sve o njemu. Malo tko se sjeća njegove tako briljantne poezije, ali se svi sjećaju njegove uloge u progonima hrvatske inteligencije tog vremena, kolega pjesnika, proljećara. Jedna od mračnijih epizoda, neposredno prije bijega iz Zagreba, bio je njegov divljački verbalni napad u časopisu Oko na dr. Ivana Šretera koji je za sebe napisao da je “umirovljeni časnik”, a ne “penzionirani oficir”, što ga je u Babićevim očima okvalificiralo kao ustašu. To je huškanje prethodilo Šreterovoj tragičnoj sudbini. Kao uvjereni komunist i Jugoslaven, Babić je u Beogradu Hrvate opisivao kao izdajice jugoslavenske ideje, a njegovi su tekstovi bili prožeti mržnjom. Uspostavu neovisne Hrvatske smatrao je rezultatom “povampirenog nacionalizma” i “ustašizacije” te “trijumfom klerofašizma”, uporno povlačeći parelele između nje i NDH. RKC mu je bila glavni generator mržnje prema Srbima i Jugoslaviji. Dakle, ništa što inače ne možete pročitati u Vučićevu Informeru.
Pisao je ogorčene propagandne uratke za velikosrpski, pseudointelektualni i kvaziliberalni NIN, tonući sve niže u svom šovinizmu i slijepoj mržnji. Njegovi eseji postali su politički pamfleti, njegova “lirika i stil” koje sada svi hvale nestale su u tekstovima punima bijesa, cinizma i srdžbe. Za slom njegove voljene Jugoslavije nije mu bio kriv Milošević, koji ga je udomio u Beogradu, nego Hrvati. Pa ipak, ili baš zato, ljevica, ona projugoslavenska (a u Hrvatskoj druge i nema) reći će da je etički nedosljedno i moralno pogrešno brisati ga iz književne povijesti samo zbog njegovih političkih stavova, da ga treba pamtiti zbog njegove poezije. Ali, i sam Babić, kao urednik režimskog Oka, sedamdesetih i osamdesetih brisao je ljude! I to ne iz povijesti, nego iz sadašnjosti, odnosno tadašnjosti, i to upravo zbog političkog stava: bilo je itekako opasno doći na njegovu listu “provincijalnih pjesnika” zatvorenih u “nacionalne torove”. A to radi i sva današnja ljevica, i za puno manje “ideološke grijehe”.
Holjevac: ‘Danas ga zovu Hrvatom, a sjećate li se kako su Gorana Babića zvali za vrijeme Juge?’
Krajnji je domet glumca Oscar, sportaša olimpijska medalja, znanstvenika Nobelova nagrada, a hrvatskog antifašista postati srpski četnik. Jedan od rijetkih kojima je to uspjelo jest Goran Babić, čiju su smrt obilježili gotovo svi mediji u Hrvatskoj. Ispada, po većini tekstova, da je Babić bio neka “kontroverzna”, pa i tragična figura koja je život završila u progonstvu. U jednom tekstu čak se navodi da je uslijed atmosfere nacionalizma u Zagrebu 1991. otišao u Beograd. Pjesnik koji je možda malo ideološki zalutao na Slobinu stranu, negdje prema Gazimesatnu, ali je zapravo bio kritičar negativnosti u Hrvatskoj, poput nacionalizma. Odan ideji Jugoslavije, pa zar ga to čini izdajicom? Čak ga zovu “veliki hrvatski pjesnik” ili “pjesnik hrvatskog proljeća”. Potonje zbog pjesme “Gori li Hrvatska”, doživljene tada kao metafora hrvatskog nacionalnog buđenja, iako je Babić bio sve prije nego to. Bio je jedan od najzadrtijih progonitelja proljećara, ali i svojih kolega pjesnika i pisaca koji su imali imalo sluha za nacionalno pitanje Hrvata.
Sada uz njegovo ime svi stavljaju izraz “hrvatski književnik”, ali prije rata su ga zvali samo Književnik Goran Babić. Skraćeno, KGB. I taj nadimak govorio je sve o njemu. Malo tko se sjeća njegove tako briljantne poezije, ali se svi sjećaju njegove uloge u progonima hrvatske inteligencije tog vremena, kolega pjesnika, proljećara. Jedna od mračnijih epizoda, neposredno prije bijega iz Zagreba, bio je njegov divljački verbalni napad u časopisu Oko na dr. Ivana Šretera koji je za sebe napisao da je “umirovljeni časnik”, a ne “penzionirani oficir”, što ga je u Babićevim očima okvalificiralo kao ustašu. To je huškanje prethodilo Šreterovoj tragičnoj sudbini. Kao uvjereni komunist i Jugoslaven, Babić je u Beogradu Hrvate opisivao kao izdajice jugoslavenske ideje, a njegovi su tekstovi bili prožeti mržnjom. Uspostavu neovisne Hrvatske smatrao je rezultatom “povampirenog nacionalizma” i “ustašizacije” te “trijumfom klerofašizma”, uporno povlačeći parelele između nje i NDH. RKC mu je bila glavni generator mržnje prema Srbima i Jugoslaviji. Dakle, ništa što inače ne možete pročitati u Vučićevu Informeru.
Pisao je ogorčene propagandne uratke za velikosrpski, pseudointelektualni i kvaziliberalni NIN, tonući sve niže u svom šovinizmu i slijepoj mržnji. Njegovi eseji postali su politički pamfleti, njegova “lirika i stil” koje sada svi hvale nestale su u tekstovima punima bijesa, cinizma i srdžbe. Za slom njegove voljene Jugoslavije nije mu bio kriv Milošević, koji ga je udomio u Beogradu, nego Hrvati. Pa ipak, ili baš zato, ljevica, ona projugoslavenska (a u Hrvatskoj druge i nema) reći će da je etički nedosljedno i moralno pogrešno brisati ga iz književne povijesti samo zbog njegovih političkih stavova, da ga treba pamtiti zbog njegove poezije. Ali, i sam Babić, kao urednik režimskog Oka, sedamdesetih i osamdesetih brisao je ljude! I to ne iz povijesti, nego iz sadašnjosti, odnosno tadašnjosti, i to upravo zbog političkog stava: bilo je itekako opasno doći na njegovu listu “provincijalnih pjesnika” zatvorenih u “nacionalne torove”. A to radi i sva današnja ljevica, i za puno manje “ideološke grijehe”.
Veliki pisac Mile Budak?
I ne samo to, Babić je u polemikama književnost podređivao ideologiji, te djelovao kao politkomesar na književnoj sceni. Treba li onda slaviti pjesnika Babića i zanemariti da je bio progonitelj “hrvatskih nacionalista” s naglaskom na proljećare i kolege pjesnike i, u konačnici, socijalist hrvatomrzac s beogradskom adresom, koji je ondje nastavio djelovati kao čovjek režima pišući o tome kako je Hrvatska NDH broj dva, a Hrvati ustaška genocidna i izdajnička stoka, obračunavajući se iz Beograda pjesnički s Hrvatima istovremeno dok je taj Beograd slao tenkove na njih? Jer, ne možete reći tek “to je pravo na mišljenje”, za slične difamacijske kampanje protiv cijelog naroda Goebbelsovi su propagandisti nakon Drugoga svjetskog rata robijali.
Zanimljiva je činjenica da je vijest o njegovoj smrti prvi javio Milorad Pupovac, preko Dejana Jovića, što će reći da su bili povezani, dio istog kruga ljudi. Jedan je iz tog kruga i Miljenko Jergović, koji je o Babiću 2008. objavio tekst pod naslovom “Veliki hrvatski izdajnik i pjesnik”, koji sad mediji masovno citiraju. Jergović je Gorana Babića opisao kao “jedinog pravog političkog emigranta” i “najvećeg živog hrvatskog pjesnika”, naglašavajući da se njegova književna vrijednost ne smije brisati zbog odlaska u Beograd 1991. godine i čvrste potpore Miloševiću i Šešelju, koji su kao i on bili borci protiv primitivnog hrvatskog nacionalizma. Velikosrpski je ipak profinjeniji jer ne ide protiv Jugoslavije. Jergović je u tom tekstu napao one koji su tada vodili hrvatsku kulturnu politiku jer su Babića izbacili iz antologija i školske lektire. Za njega je to bio tek dokaz “uskogrudnosti nacionalista”, te je pokušao sve to zaspinati sugerirajući kako su Babićeva izdaja i četništvo bili vođeni uvjerenjima, a ne oportunizmom, pa je time to čin dostojan poštovanja. Kad je netko ustaša iz uvjerenja, e, to je drugo. To je gore nego da je ustaša iz oportunizma. Biti četnik, to je u redu ako je iz uvjerenja, od srca i iskreno. Uostalom, morao je čovjek nekamo pobjeći od nacionalizma, pa kamo drugamo nego u kozmopolitski Šešeljev i Slobin Beograd?
Braneći Babića, Jergović je zapravo branio njihovu zajedničku ideju o jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom i jezičnom prostoru, makar i pod vlašću tiranina Slobe, i o nastavku veza s Beogradom te održavanju na životu kulta jugoslavenske bolje prošlosti, ma koliko taj Beograd bio neprijateljski prema Hrvatskoj i Hrvatima. Je li po tom kriteriju i Mile Budak bio veliki hrvatski pisac, kad su već toliko principijelni u pogledu razdvajanja lika i djela kod Babića? Budaku su u svom moralnom čistunstvu pobrisali ulice, kao i Vladimiru Arku, Filipu Lukasu i Ivanu Šariću, ali samo je pitanje vremena kad će zatražiti ulicu u Zagrebu za “velikog hrvatskog pjesnika” Gorana Babića. Uostalom, ima je i zloglasni sudac Vlado Ranogajec, pa zašto ne bi i Babić. A možda i osnuju kakvu književnu nagradu koja bi nosila njegovo ime. I koja bi se dodjeljivala samo onima koji se presele u Beograd i uspješno završe tranziciju u velikosrbe.