Fb objavu Miljenka Jergovića prenosimo u cijelosti
(i ćorava koka zrno ubode)
Da, o njima je riječ, o Himzi Polovini i Kseniji Cicvarić
Himzo Polovina – Dunjaluče, golem ti si⬇️
https://youtu.be/-1kbWgrNNkA?si=SAsj6SllLZ1xGurp
Ksenija Cicvarić Sejdefu majka buđaše⬇️
https://youtu.be/c7ewrFrv6mM?si=8P0ZXwLG21wIdZ11
➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖➖
U proljeće 1945. godine, među hiljadama ljudi koji su bježali prema Austriji, na Blajburškom polju našli su se i dvoje mladih – osamnaestogodišnji Himzo Polovina, pitomac Časničke škole u Zagrebu, i šesnaestogodišnja Ksenija Bracović, djevojka iz Podgorice u zbjegu sa porodicom. Njihovi putevi do Blajburga bili su različiti, ali jednako bolni. Himzini roditelji vjerovali su da će vojna škola sačuvati sina od rata, dok je Ksenijina porodica bježala od partizanske odmazde zbog prošlih veza s četnicima ili Italijanima.
Većina tih izbjeglica na Blajburškom polju bili su direktno ili ideološki povezani sa Nezavisnom Državom Hrvatskom – kao vojnici, saradnici, službenici, ili članovi njihovih porodica – koji su bježali pred osvetom pobjedničke partizanske vojske.
U toj masi izbjeglica, Himzo – gradsko dijete iz Mostara, sin poznatog svirača šargije – nosio je muzički dar koji će kasnije obilježiti njegov život. Iako u svečanoj uniformi domobrana, preživio je Bleiburg samo zahvaljujući činjenici da je rođen krajem 1927. godine. Stariji za nekoliko mjeseci, možda bi bio likvidiran. Po završetku rata, vratio se u Mostar, a zatim otišao u Sarajevo gdje je završio medicinu i postao neuropsihijatar. Paralelno, s istom strašću kojom je liječio ljude, njegovao je sevdah – pjevao, snimao, istraživao i oživljavao zaboravljene pjesme, sve do iznenadne smrti u Plavu.
Ksenijin put bio je još teži. Na maršu kroz Bosnu izgubila je oca, kojeg su sahranili usput, ali nikad više nisu našli njegov grob. U Hrvatskoj su je ustaše htjeli zaklati, ali je spašena podmićivanjem. Kasnije je bila meta silovanja od strane Ozne, no uspjela se spasiti pozivanjem na izmišljenog partizanskog ujaka. Preživjela je i zahvaljujući legendi da ju je lično zaštitio Blažo Jovanović, prepoznajući njen glas. U poratnim godinama, Ksenija se udala, imala djecu, progonjena kao supruga informbirovca, radila kao čistačica i prala vojnički veš, sve dok nije našla mjesto na radiju Titograd. Tamo je, a kasnije i u Beogradu s orkestrom Carevca, zapjevala pjesme koje su postale simboli crnogorskog i bosanskog sevdaha. Ipak, nikada nije dosegnula velike pozornice – ostala je u skromnosti, ali je njena pjesma postala glas Crne Gore.
Ono što ih povezuje nije samo pjesma, već šutnja. Ni Himzo ni Ksenija nikada nisu govorili o Blajburgu. Nisu čak ni znali kako se to mjesto zove – ni marš tamo, ni marš nazad. Nosili su svoju traumu tiho, kao i mnogi drugi. Država je godinama šutjela o tome, gradila temelje na toj tišini, ostavljajući pojedince da se sami nose s neizrecivim. Njih dvoje su šutjeli i pjevali – u pjesmi nalazili ono što riječima nisu mogli reći. I možda je upravo njihova pjesma, njihova tišina, najčišći svjedok onog proljeća 1945.
U vremenu u kojem svi pričaju, ali malo ko sluša, vrijedi se sjetiti da nekada šutnja govori više od hiljadu glasova. A pjesma, ma koliko nježna bila, ostaje.
Jer da ih je Blajburg progutao, šta bi ostalo od sevdaha?
I nije slučajno što su upravo Himzo Polovina i Ksenija Cicvarić, preživjevši Bleiburg i sve njegove sjene, postali najbolji izvođači sevdalinki – pjesama koje pjevaju o boli, ljubavi, gubitku i tišini.
Pjesma je preživjela s njima. I kroz njih.
Tekst Miljenka Jergovića