Glavno pitanje nakon lokalnih izbora je kako je moguće da oni koji slave jugo-partizanski zločin iz 1945. tako glatko dobivaju izbore u Zagrebu, kojeg su uz to katastrofalno vodili 4 godine?
Stranka ili opcije koje trenutno pobjeđuju u Zagrebu (primarno Možemo! i slične lijevo-zelene opcije) su oni koji se pozivaju i proslavljaju zločin iz 1945. Osim toga, oni opravdavaju Bleiburg ili poslijeratne likvidacije. Njihova ideološka pozadina uključuje lijeve vrijednosti koje otvoreno podržavaju zločine.
Ništa od toga Zagrepčanima nije važno?!
Zanemarimo li tu ideološku dimenziju, moramo priznati da su u zadnje 4 godine očajno vodili Zagreb. Kako je to moguće?
Možda je razlog u tome što su mnogi Zagrepčani bili prezasićeni prethodnom vlašću, Bandić + HDZ, te ogorčeni dugogodišnjom klijentelističkom i koruptivnom upravom grada. Kao potvrda da je tomu tako su jako loši rezultati Kalinića i Lovrića, Bandićeve “ostavštine”.
Slaba izlaznost
Na lokalnim izborima izlaznost je često niska, a lijevo orijentirani birači u Zagrebu su tradicionalno motiviraniji, posebno mlađi, koji su skloni (zaluđeni) zelenim i woke politikama.
Ako smo mislili da je Možemo! samo kratko bljesnuo prije četiri godine, ovi izbori su nas valjda otrijeznili. Očito se radi o ekipiranoj i ustrojenoj lijevo-liberalnoj mreži, pogotovo u kulturnom i medijskom prostoru. Oni i te kako snažno oblikuje javno mnijenje i protežiraju svoje ideje. Novaca im ne nedostaje. Potez da idu s SDP-om im je bio promišljen i strateški mudar. Tako su glatko uzeli poziciju gradonačelnika i osvojili većinu u Skupštini. Iduće četiri godine su mirni. Mora im se priznati da imaju i te kako razrađenu strukturu nasljeđenu iz civilnog sektora, dok im pozicija lidera nije previše izražena.
Nedostatak organizirane alternative
Neke druge političke opcije koje su se bazirale na jakim pojedincima, bez infrastrukture su bljesnule i propale kao npr. Lesar, Kolakušić, Most, Puljak. I Jonjiću je slaba točka to što sve ovisi o njemu.
Desne i konzervativne opcije u Zagrebu često su razjedinjene ili nemaju snažne, vjerodostojne kandidate. Da je bilo mudrosti, nakon sjajnog Marijinog rezultata na predsjedničkim izborima, sva se centristička i desna oporba trebala okupiti oko nje već u prvom krugu, pa čak i HDZ i Lovrić i Kalinić i Jonjić jer je bilo više nego jasno da jedino Marija ima šanse pobijediti Tomaševića. Morali su skupa jurišati i na Skupšinu i tad bi fajt i u prvom i u drugom krugu, bio pravi. No, hrvatski mesijanizam i egocenticizam su toliko jaki da će sad neki od njih ostati bez mandata, a prosute glasove su prepustili izravno Tomaševiću. Kalinić se već vidio kao novi Bandić.
Zagreb – prijestolnica jugoslavenstva
Zbog toga ćemo na vlasti u Zagrebu još četiri godine gledati jugonostalgičare koji će nam pričati bajke o ljepoti i sigurnosti življenja u bivšem režimu.
Bilo kako bilo, Zagreb je dokazao da je lijevo-liberalno i natražno okruženje koje žali za natražnim, predemokratskim režimom i diktaturom. Domoljublje, nacija i vjera su za glavni grad Hrvata, na žalost, još uvijek nedostižni. Nazadne snage su premoćne.
Zagreb je prijestolnica jugoslavenstva u klasičnom smislu. Tužno, ali istinito. Nama ostaje pjevati: “Ako ne znaš šta je bilo”.