Piše: Josip Milić
Dok Zagreb svakodnevno bruji od raznih svjetonazorskih manifestacija, performansa i javnih okupljanja, od bubnjara Hare Krišne na Cvjetnom trgu, do oglašavanja hodže koje bez primjedbe odjekuje Folnegovićevim naseljem, jedino što je danas proglašeno neprihvatljivim, opasnim ili „mračnim“ jest: molitva.
Ne buka. Ne političke provokacije. Ne eksplicitni performansi. Ne “kulturna” agresija, nego nekoliko muškaraca koji kleče i mole.
Dvojni kriteriji kao temelj napada
Kada se muškarce koji kleče pogrdno naziva „klečavcima“, to se naziva humorom i satirom. Kada se zagovara zabrana njihove molitve, to se naziva „obranom žena“.
Ali kada se nekome tko promiče LGBT aktivizam kaže „peder“ – onda je to govor mržnje i za policiju. Dakle, jedni se mogu vrijeđati nekažnjeno, drugi ne. Jednima se može zabraniti javno okupljanje, drugima ne. To nisu demokratski standardi, to je dvostruki sustav vrijednosti.
Peticije protiv molitelja – politički inženjering pod krinkom brige za žene
Peticija koju je pokrenula Sanja Sarnavka, a koja pokušava izmjestiti molitelje s javnog prostora, već danima puni naslovnice. No krucijalno pitanje nitko ne postavlja:
Odakle ideja da su klečeći muškarci odgovorni za ubojstva žena?
Niti postoji ikakav dokaz, niti ijedna ozbiljna studija.
Ali postoji politička korist, zato se konstruira lažna veza između molitve i femicida.
Na drugoj strani, prošlog ljeta više od 500 tisuća ljudi svojim je dolaskom na Hipodrom potpisalo peticiju u obranu molitelja. Pola milijuna ljudi najveći je spontani građanski pokret u Hrvatskoj povijesti. Sudionici su pjevali i molili, a tko pjeva dva puta moli.
Ako se može zabraniti molitva – što je iduće?
Ako se zabrani molitva na Trgu bana Jelačića, što je iduće?
- Hoće li se zabraniti i svako obilježavanje obljetnica Domovinskog rata jer „uznemirava“ neke političke skupine?
- Hoće li se zabraniti procesije kroz naše gradove?
- Hoće li se zabraniti mise na otvorenom jer „zauzimaju javni prostor“?
Ako se kriterijem zabrane počne određivati tko smije vjerovati, tada Hrvatska prestaje biti demokratsko društvo i postaje ideološka diktatura.
A onda, logično, dolazimo do sljedećeg pitanja:
Ako je zabranjeno moliti,
zašto nije zabranjeno klanjati se Titi, simbolu jednog od najokrutnijih totalitarizama 20. stoljeća?
Zašto se dopuštaju performansi koji otvoreno vrijeđaju većinu?
Molitva nikoga ne napada, ali mnoge smeta
Istina je jednostavna:
Molitva je mirna, tiha i nenasilna. Kao takva razotkriva one koje najviše smeta postojanje drugačijih uvjerenja.
Problem nije molitva.
Problem je što se te ljude ne može kontrolirati, kupiti, uvjetovati ili ucijeniti.
Ne tuku bubnjeve, ne nose transparente, ne provociraju. Samo kleče. I time, paradoksalno, postaju najveći simbol otpora.
Tko napada molitelje – napada slobodu
Naposljetku, borba nije oko 10 kvadrata pločnika na Jelačić placu. Borba je oko toga tko određuje što je dopušteno vjerovati, izgovoriti ili svjedočiti u ovoj zemlji. Ako molitelje danas maknu s Trga, sutra će s javnog prostora maknuti i svaki drugi oblik kršćanskog identiteta. Zato obrana molitelja nije samo obrana jedne skupine –
to je obrana slobode svakog građanina koji ne želi da mu država i politički aktivisti propisuju što smije misliti i u što smije vjerovati.
I zato, koliko god napadi bili glasni, klečeći muškarci ne smetaju Hrvatskoj.
Smetaju samo onima koji se boje naroda koji još uvijek zna kleknuti pred Bogom – ali nikada pred ideologijom.