U vremenu kada su pametni telefoni postali produžetak naših ruku,pa čak i naših misli kroz onaj najsuvremeniji AL činimo se povezaniji nego ikada , ali zapravo nikada nismo bili udaljeniji. U džepu nosimo čitav svijet, na posao, na ulicu, u omiljena nam sastajališta, čak i na Svete Mise, i taj nas je svijet udaljio jedne od drugih iako smo blizu a tako daleko, ispijamo kavice, pričamo nekad veselo, nekad potišteno, no ta virtualna stvarnost iz našeg džepa nas poziva k sebi, i ruka nam nehotice trza ka našem džepu, ruksaku, torbici jer je ona kao hipnozom zarobila naše misli i srce tako jako da gubimo dodir s onim što nas čini ljudima: pogled, riječ, toplinu i prisutnost.
U mnogim domovima, između dvoje ljudi koji su se nekoć voljeli, danas svijetli hladno plavo svjetlo ekrana koje svojim skretanjem pozornosti ka njemu poput vrhunskog iluzionista postaje subjekt koji živi i stvara. Umjesto razgovora prije spavanja skrolanje. Umjesto zajedničkog doručka i razgovora pa taman o sinoćnjim snovima, ako ih je bilo, mislima prije i poslije sna tišina ispunjena obavijestima. Umjesto pogleda u oči pogled u zaslon koji luta i udaljuje se. Brakovi se lome tiho, ne zbog velikih izdaja, nego zbog malih, svakodnevnih odsutnosti, pa čak i lajkova tko je kome poklonio koji emotikon srca ili nešto tom slično. Partneri postaju stranci, ne zato što više nemaju što reći, nego zato što više ne pokušavaju reći.
Pametni telefoni, paradoksalno, donijeli su nam svijet na dohvat prsta, ali su udaljili one koji su nam bili na dohvat srca. Komunikacija se svela na poruke, emotikone i lajkove, koji su postali zamjena za stvarne emocije. Smanjila se sposobnost suosjećanja; nestala empatija prema drugome, prema stvarnoj osobi koja diše, govori, traži toplinu. Naučili smo odgovarati ali ne i slušati. Pisati ali ne i osjećati.
Danas, dok sjedimo zajedno za stolom, pa taman da smo u braku preko 30 ili 40 godina mi smo postali bešćutni stranci koji su skupa jer u ovim godinama nemaju kamo a ne zato što se ne vole, jer ljubav je davno nestala, presahnula, nekima u vihoru Domovinskog rata, a nekima pak zato što godinama ne osjećaju mili i topli dodir žene ili supruga svejedno, i to ne zbog toga što nemaju potrebu za sexom već stoga što nemaju potrebe ni za dodirom, a sve su to izgubili jer nikada nisu ni znali voljeti, a kako bi živjeli morali su se s nekim povezati, a taj pametni telefon ih je čistom varkom povezao sa sobom, tj. sa samim crnim vragom.
Svatko gleda u svoj ekran. Ispod istog krova, živimo u paralelnim, virtualnim svjetovima, povezani kablovima, ali ne srcima. U toj tišini tehnologije, toplina nestaje, a čovjek se zatvara u sebe, tražeći u virtualnom svijetu ono što je izgubio u stvarnom: smisao, bliskost, sreću.
No, sreće tamo nema. Jer sreća ne svijetli na ekranu, ne piše u poruci i ne dolazi u obavijesti. Sreća ima lice, ime, ima glas, ima dodir. Nalazi se u pogledu voljene osobe, u smijehu djeteta, u razgovoru bez žurbe i u zagrljaju bez prekida.
Pametni telefoni nisu krivi sami po sebi jer krivi smo mi, jer smo zaboravili da „pametno“ ne znači „ljudski“. Tehnologija je tu da služi čovjeku, a ne da ga zamijeni. Vrijeme je da podignemo pogled s ekrana i pogledamo jedni druge, jer tek tada ćemo shvatiti da je svijet koji tražimo u telefonu cijelo vrijeme bio tu, ispred nas.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba